Ivan u svakom razgovoru inzistira da ovo nije njegova osobna nagrada. On smatra da je ovo nagrada svih koji su preko Solidarne doprinijeli pozitivnoj promjeni na Baniji, od malog tima hrabrih žena koje svakodnevno rade, do volonterki, donatora, suradnica, ali i svih korisnika njihovih programa.

- Nemoguće bi bilo nabrojati svih 35.000 ljudi koji su dali dio sebe za druge, i to baš preko Solidarne. Hvala im svima što su ljudi u teškim trenucima mogli računati na njih pa makar ih nikad nisu ni vidjeli ni čuli - rekao nam je Ivan Blažević, ovogodišnji dobitnik nagrade Ponos Hrvatske i predsjednik Zaklade Solidarna. 

Skupili 17 milijuna kuna

Nakon što se krenulo s prikupljanjem novaca, sjeo je sa svojim kolegama, te su tražili mjesto gdje mogu napraviti najveću promjenu. - Prvo smo nabavljali mobilne kućice i kontejnere, gradili smo manje drvene kućice za samce, podijelili smo financijske donacije, imali smo više modela stambenog zbrinjavanja. Samo oko tog potresa pomogli smo više od 1000 ljudi - govori nam Blažević. 

Dodaje i da su to obični ljudi koje je pogodila katastrofa, jedan od problema je bio i što ljudi nisu naviknuli na to da im netko pomaže. 

- Drago ti je da možeš pomoći. Često ljudi teško i prihvaćaju pomoć jer nisu navikli na to. Ljudi su tamo teško živjeli i prije potresa, snalazili se, pa ih je još zadesila katastrofa - kaže Blažević.

- Kad bi završili kuću još je ljepši osjećaj jer smo uspjeli. U tom poslu ako ste tamo stalno morate si stvoriti emocionalnu branu da vas ne pogodi sve što vidite, pogotovo jer smo se fokusirali na sela oko gradova i na one najugroženije. Morali smo si stvoriti distancu prema emocijama, čisto da nama bude lakše - otkriva nam čovjek koji je nakon potresa na razorenoj Baniji proveo i dane i noći. Ističe i kako je ostao u kontaktu s ljudima kojima su pomogli, također mu je i drago da su stvorena nova prijateljstva.

- Jesam, emotivac sam, nemam problem zaplakati na filmove ili pjesme. Ipak, nije mi se nikad desilo da na Baniji dođem kod nekoga i zaplačem, prvo jer sam tamo profesionalno. Tamo sam došao poslom, vjerujem da i ljudima ne bi bilo ugodno da neko dođe i plače nad njihovom sudbinom - kaže nam. 

Ne krije da za uspjeh, to što je pomogao tolikim ljudima, mora postojati i neki pokretač.

- Pokreće te jer vidiš da možeš napraviti promjenu. Pokretalo me to što sam znao da imamo priliku nešto promijeniti. Kad vidiš promjenu, negativne stvari zaboraviš - otkriva i dodaje da mu je posebno zasmetao odnos države prema tim ljudima. 

Zamjera državi

- Nakon što su prošle dvije godine od potresa država se malo sabrala i pokrenula a mi smo cijelo to vrijeme trubili što i kako se može. Nije dolazila volja za ozbiljnijom suradnjom, to mi je možda najveća frustracija, što država nije odradila kako treba, a mogla je - zaključio je Blažević.