Najsretnija sam ujutro ponedjeljkom kada otvorim školu u šest, svi mi učenici potrče u zagrljaj. Nema što ne volim kod ovog posla, ali najviše volim svoje učenike, oni me drže. Škola mi je druga obitelj. Fale mi sada kad su praznici tako da jedva čekam da se vrate, priča Ana Madžar, spremačica iz zagrebačke osnovne škole Ljubljanica.

Ana svu ljubav poklanja učenicima s kojima je svaki dan, usrećuju i oni nju i ona njih, a želi im vratiti barem malo ljubavi koju joj daju. Svoje djece nema, ali zato su svi u školi njena djeca. Škola broji 346 učenika, a Ana zna svakog po imenu i svi znaju Anu. Ona je njihova teta, prijateljica, druga mama. Učenici ju, kako kaže drže i motiviraju, a teta Ana drži cijelu školu.

- Radila sam prvo u kuhinji, ali sam tražila da me prebace gore da sam više s djecom. Prigrlili su i oni mene i ja njih. Čak i ova malo problematičnija djeca mene uvijek poslušaju. Nikad mi ništa ružno nisu rekli - kaže Ana.

Kod nje se djeca dođu i pohvaliti i potužiti, a po savjet ili utjehu dođu i učitelji te drugi djelatnici. Čim je djeca vide na hodniku svi u glas viču i trče joj u zagrljaja, a osim đaka Ani u zagrljaj trče i djeca iz susjedstva za koje isto uvijek ima spremne slatkiše i sličice.

- Mene djeca vesele, svoju nažalost nisam imala, ali sad su svi oni moji. Nosim bombona i onima što viđam u selu, tu po kvartu i u crkvi. Svi me prepoznaju i uvijek trče za mnom - govori Ana.

Najteže joj pada, kaže, kada u školi vidi djecu koja su siromašnija ili su u domu bez roditelja.

- Posebno sam osjetljiva na ove što su u domu. Za njih sam baš vezana. Kad im je rođendan onda im nešto kupim. Želim da osjete da ih neko voli. Zagrlim ih, poljubim, pa mi kaže jedan dečkić da se ne sjeća kad ga je netko zagrlio. I onda mi kaže ti si meni kao mama. Ima djece i bez majki te i njima volim dati ljubavi, da osjete malo i oni toplinu. Što god mi kažu ja im donesem samo da ih razveselim - ističe Ana.

U školi radi dvanaest godina, a dobro je pamte i bivši učenici, koji joj se uvijek dođu javiti.

- Prve generacije su sad već na fakultetu, a neki su ga i završili. Nema ništa ljepše nego kad mi se jave. Čim me vide negdje na ulici, odmah me prepoznaju i zovu - priča nam. Njena sobica je najposjećeniji ured u školi.

Za djelatnike uvijek ima spremnu kavu i toplu riječ, a učenike dočekuje s bombonima i lizalicama. Za njih izdvoji i zadnju kunu ako treba, ali uvijek moraju biti spremni.

- Kod mene se svi skupljaju. Profesori prvo kod mene dođu pa onda idu u zbornicu. Ovdje kao da im je nekakav odušak. Ima i roditelja koji ranije ostave djecu u školu pa ih ja pričuvam dok ne dođu profesori. Učim s njima i pomognem sa zadaćom. Onda se djeca pohvale da su bila ranije pa bi sutradan cijeli razred htio doći već u šest da su sa mnom - objašnjava Ana.

Za praznike se rastuži kada su hodnici prazni i odbrojava do početka polugodišta.

- Ja za to živim i zato dolazim na posao, samo radi njih. To mene ispunjava. Sve što imam podijelim s njima i oni sa mnom. Sve svoje probleme, radosti i kada plaču dođu kod mene. I kada se zaljube ili kada imaju simpatiju neku isto onda dođu meni ispričati. Fali mi kad ih nema, kad ne trče oko mene. Sad sam im ostavila slatkog za Božić, jedva čekam da se vrate svi - uzbuđeno će Ana.

Sve vrijeme i ljubav daje školi, a djelatnici su to prepoznali pa su je u znak zahvale nominirali za nagradu naj radnika u sklopu projekta Mali svjetionik. Ana je osvojila treće mjesto, a novčanu nagradu je svu podijelila sa djecom.

- Da sam osvojila glavnu nagradu odvela bi svoje kolege i učitelje u Hercegovinu. Ovako sam sve s djecom podijelila i nakupovala slatkiša - otkriva Ana.

Iako je razmišljala da se vrati u rodni Ljubuški kaže kako će zbog djece ostati u Zagrebu.

- Vratila bih se možda dolje, ali oni mene drže. I dok me drže bit ću tu. Ne bih ja mogla bez njih - zaključuje Ana.

Učenici su u njoj pronašli najbolju prijateljicu i nekog tko ih je uvijek spreman saslušati, a ona u njima svoj smisao i mir.