Posao iz snova u opatijskoj Thalassotherapiji, klinici za rehabilitaciju, gdje se zaposlila odmah po završetku školovanja za medicinsku sestru, Paola Vučeta (20) iz Rijeke zamijenila je onim na jednom od najtežih medicinskih odjela - izolacijskom bloku za bolesnike s dijagnozom akutne leukemije, gdje se gotovo svakodnevno sa smrću.

- Teško mi pada smrt pacijenta nakon teške borbe sa zloćudnom bolešću. Međutim, susrećući se s njom, shvatila sam da imam potencijal prevladati tako teške situacije i kontrolirano se nositi sa stresom koji se tu proizvodi. Brinem se o pacijentima najbolje što mogu i tješim ih, ali kada dođe kraj, pokušavam ostati pribrana. S druge strane, postoji i ljepši dio ovog posla, a to je kad vidiš ljude kako s osmijehom odlaze iz bolnice kao pobjednici - kaže Paola.

Njen odjel je, nastavlja, dobro organiziran po pitanju podjele posla te se kolegice i ona trude jedna drugoj sto više ublažiti i smanjiti stres koji ovakav posao podrazumijeva. Tu su i prijateljice i dečko, koji su upoznati s aspektima njenog života i kojima se može povjeriti te pas s kojim uživa u opuštajućim, dugim šetnjama.

- Ali daleko najveća podrška su mi obitelj, mama i nona - ističe nesebična Paola, kojoj radni dan traje 12 sati.

- Radim u smjenama. Kada sam u jutarnjoj smjeni startam prilično rano, formalno u 7, no već 15 minuta prije započinje se s primopredajom službe gdje saznajem informacije o prethodnim smjenama. Zatim započinje jutarnja njega pacijenata i podjela ordinirane oralne i intravenske terapije. Ovisno o laboratorijskim nalazima i drugim dijagnostičkim pretragama u viziti, doktori odlučuju o daljnjem tijeku liječenja. Ostatak dana nastavlja se podjela citostatske terapije i ispisuje administrativni segment zdravstvene njege - ukratko objašnjava jedan radni dan.

Na odjelu su uvijek četiri sestre: glavna, jedna koja ide u izolaciju te dvije na samom odjelu. Paola, kao najmlađa, po nepisanom pravilu uvijek ide u izolaciju. Tamo je sama, u prostoru od pet, šest boksova. Tu su pacijenti koji ne smiju biti u doticaju s drugim ljudima jer im se može jako narušiti krvna slika. Za rad u izolaciji među jako grijanim boksovima Paola je posebno opremljena - nosi masku i mantil ispod kojeg je gotovo nepodnošljivo toplo, preznojava se, ali funkcionira. Ako je potrebno, dnevno se presvlači i po nekoliko puta. Pacijentima se, naime, ni pod koju cijenu ne smiju prenijeti infekcije. Na njih se strogo pazi što stvara velik pritisak medicinskoj sestri koja o njima brine.

- Često se radi o dosta mladim ljudima od kojih su neki mlađi od tridesetak godina. Svi su fizički odvojeni, međusobno ne komuniciraju. Sve što imaju su mobiteli. Sestra iz druge smjene i ja smo im jedino društvo. Sve što dobivaju izvana strogo je dezinficirano i u boksovima dobivaju kemoterapiju koju im ja i kolegica pripremamo - objašnjava mlada sestra.

- Nije lako, ali ovaj posao sam odabrala jer ga želim raditi. Pomagati ljudima u najtežim životnim situacijama je izazov s neizvjesnim ishodom, ali i neizrecivo unutarnje zadovoljstvo kad si dio njihova ozdravljenja - kaže Paola.