Na ulazu u Osnovnu školu Zorka Sever u Popovači gdje radi kao asistent u nastavi Verica Pranjić - Ponos Hrvatske - dočekala nas je ravnateljica Zvjezdana Martinec, i prije nego smo otišli u 8. b razred provela nas je kroz školu koja je otvorena prije tri godine. Doista impresivno zdanje izgrađeno u modernom stilu, ali i statike koja bi po procjenama trebala odoljeti potresu jačine do 9 stupnjeva. Usput smo razgovarali o Verici Pranjić koju poznaje godinama te nam je rekla da je ne samo u 8. razredu gdje u prvoj klupi sjedi s Anamarijom kojoj pomaže u svladavanju gradiva, smatraju dobrim duhom, već da joj je i u školi među asistentima nema ravne. Uostalom, u to smo se uvjerili kad smo otvorili vrata učionice i u prvoj klupi ugledali Anamariju koja je odmah skrenula pogled na Vericu Pranjić. Uostalom, to je i normalna reakcija djeteta s Downovim sindromom. Nakon pozdrava i fotografiranja preselili smo se u zbornicu.

Svima je uzor

Možda najbolju sliku o 56-godišnoj asistentici daje razrednica Ivana Bobinac Culović, koja nam rekla da joj je netko ispričao kako gospođa Pranjić djeluje ne samo na svoju „kolegicu s kojom dijeli klupu“, već na cijeli razred, ne bi vjerovala.

- Sva djeca su od nje poprimili skromnost, dobrotu i poštivanje… Cijeli razred je Anamariju i gospođu Pranjić prihvatio kao sebi ravne. Radila sam s puno učenika koji su imali asistente, ali ovaj odnos i međusobno povjerenje je nešto što do sada nisam doživjela. Atmosfera u razredu je sjajna. To možemo prvenstveno zahvaliti gospođi Verici. Za nju mogu kazati da mi je više nego desna ruka. Znala sam da Anamariji treba pomoć kad je došla u peti razred i kad smo se prvi put sreli. Kakva, to mi je bila nepoznanica, ali na sreću uz nju je bila gospođa Pranjić koja se tu sjajno postavila i puno cijelom nastavnom osoblju pomogla. Možete si onda zamisliti koliko ona znači Anamariji – kazala nam je razrednica 8. razreda u možda najljepšoj školi na području Sisačko – moslavačke županije. 

Cijelo vrijeme dok smo razgovarali o asistentici koja je majka troje odrasle djece na licu joj se pojavilo crvenilo što je odavalo da nije navikla na slične situacije. Posebice kad smo joj rekli razlog dolaska. Prije 7 godina je završila tečaj za asistenta i već šest godina prati Anamariju u nastavi. Kroz tih šest godina koliko su zajedno, 15-godišnja djevojka joj je nešto poput rođenog djeteta. No, još je u jednom detalju, a koji je ključan u obrazovanju djevojčice s Downovim sindromom, pokazala je sjajnu domišljatost kako da Anamariji pomogne. 

Kako je došla na ideju…

- Za prvu lektiru je imala Vlak u snijegu. Kad je ugledala prvu sliku odmah se zaustavila, jer teško govori, a i čitanje joj je najslabija strana – priča tihi glasom Verica Pranjić, koja živi s obitelji u Popovači. Govori da ju je „kopkalo“ da iznađe način na koji bi lektiru približilo Anamariji. Nije ju željela ostaviti da barem ono najosnovnije o nekom djelu iz zadane lektire ne shvati i razumije.

- Došla sam na ideju da joj ja napravim slikovnicu te lektire. Skratila sam priču Mate Lovraka, na 40-ak rečenica koje sam ilustrirala sa 10-ak crteža. Tekst prilagođen njoj je iznad slike tako da ona to što pročita slikom lakše shvati – pojasnila nam je Verica koja je do sada ilustrirala 30-ak lektira za Anamariju. 

- Vidjela sam, ako joj čitam iz knjige da to nema svrhe, jer vas dijete nezainteresirano samo gleda. Ako se slikovno izražavamo onda ona pokaže interes za ono što ju ne zanima ako joj se samo čita – obrazlaže nam svoj pristup koji bi i drugima mogao poslužiti za primjer u nastavi s djecom koja imaju poteškoće, dodajući da gotovo svi učenici znaju zaviriti u lektire Anamarije.