Zdravstveni radnici cijele Hrvatske i nemedicinsko osoblje zaposleno u bolnicama i drugim zdravstvenim institucijama, zasluženo su ovogodišnji dobitnici nagrade Ponos Hrvatske. Mala je to nagrada za svu nesebičnost, trud i nadljudske napore koje su uložili u godini iza nas obilježenoj pandemijom, a ulažu ga i danas.

Kada smo razgovarali s njom u travnju, Ana Ljubas (55), glavna sestra KBC-a Zagreb, punih šest dana i noći nije izašla iz bolnice i otišla kući.

- Epidemija mi je najizazovniji trenutak u karijeri, a najteže mi pada što pacijenti ne mogu osjetiti dodir i vidjeti pogled sestre koja o njima skrbi, jer upravo je to ono što pacijentima daje snagu. No sve to nadoknađujemo bojom glasa punim brižnosti - rekla je tada sestra Ana.

Iz djece se preko noći pretvorili u ljude

Posjetili smo tada i Vesnu Grubješić (47), glavnu medicinsku sestru Covid respiracijskog centra KBC-a Rijeka. Beskrajno je ponosna na mlade sestre i tehničare s drugih odjela, koji su ovih dana prošli edukaciju za rad na intenzivnoj, i u samo pet dana se, kako kaže, iz djece pretvorili u ljude. Najteže joj je, priča, gledati emocije i strah na licima tih mladih ljudi.

- Kroz ovo što sad prolazimo pišemo stranice povijesti za buduće naraštaje - rekla je Vesna.

U studenom smo bili na odjelu intenzivne medicine u Kliničkoj bolnici Dubrava, u kojem se nalaze najteži Covid pacijenti spojeni na respiratore.

- Teško je, ali nemamo izbora. Kao ni ljudi koji ovdje završe. Kako se nosimo s ovoliko smrtnih slučajeva? Inače, u našem uobičajenom poslu nema ovoliko smrti. U cijelom svijetu je ovako i kad znamo podatke iz Europe i ostatka svijeta, donekle nam je lakše jer znamo da očito radimo kao svi drugi. Ali svejedno je teško svaki put kad netko umre. U brzini i košmaru moramo kontaktirati i obitelj i taj razgovor je... Ljudi jesu razumni i znaju da radimo sve što možemo da im pomognemo - rekla nam je anesteziologinja Verica Mikecin.

Imaju tek nekoliko želja

S njom je bila i Maja Ćurčić, specijalizantica anesteziologije. Premorena i utučena zbog mučnih prizora kojima je svakodnevno svjedočila, imala je tada tek dvije, tri želje.

- Želim davati ljudima anestezije za operacije koje imaju perspektivu, želim biti sretna kad ih probudim i kad ih ništa ne boli, želim se vratiti na svoju rotaciju iz intenzivne za kirurške pacijente i... Ne znam. Nadam se da će se taj dan dogoditi i da ćemo iz svega ovoga izaći kao bolji i jači ljudi, puno suosjećajniji i sućutniji jedni prema drugima. I da ćemo biti odgovorni jedni za druge - zavapila je Maja.

Ni ona, ni ostali zdravstveni radnici, više ne viđaju svoje najmilije kao prije. Mnogi su nam odali kako im djeca pišu pisma i crtaju crteže u znak potpore da ih dočekaju kad se nakon beskrajnih smjena vrate doma.

- Ni inače nije bilo lako, ali od pojave COVID-a postalo je strašno. Privatni život nemam već mjesecima, a i ono malo što imam vezano je za spremanje po kući i malo interakcije s djecom.

Moja kći Josipa sve to vidi, zna da to nije normalno. Falim joj, znam, i ona meni fali. Nemam vremena ni pomagati joj oko škole, online nastave. Nasreću, odličan je učenik, iako nemam pojma kako joj to uspijeva - rekla je Jasminka Pavičić sa ginekologije osječkog Kliničkog bolničkog centra. Josipa je mami napisala: “Svaki dan se molim da se kući vratiš zdrava”.

I zato, liječnici, sestre, tehničari, epidemiolozi, vozači Hitne pomoći, laboranti, čistačice u bolnicama, svi koji ste dali cijele sebe da budete tu za sve nas, hvala vam!