More je čudo - često između opisa brojnih akcija čišćenja hrvatskog podmorja i riječnih tokova, te nevjerojatnih pronalazaka, gotovo kao mantru, ubacuje naš sugovornik Marko Lete.

Unatoč tonama različitog otpada koje su Marko i njegovi prijatelji tijekom godina pronašli i izvadili iz mora, ovaj naš dio plavog raja još uvijek se drži, te još uvijek ima za ponuditi toliko raznolikosti i zanimljivosti da je svaki novi uron doživljaj za sebe.

Stotine starih guma, akumulatora, ambalaža, građevinskog otpada,odjeće i obuće, nebrojeni komadi plastike, komada namještaja, kućanskih aparata… Usprkos svemu navedenome i danas se može vidjeti hlap ili jastog na dubini od nekoliko metara na plažama (Split!), golema škarpina gotovo u središtu uvale (Makarska!), a raža “proleti” svako malo dok Lete s relativno malobrojnom, ali odlučnom skupinom entuzijasta čisti Jadran. Zato odmah dodaje, po pitanju Ponosa Hrvatske:

- Nekako se neugodno osjećam zbog nagrade jer u našem slučaju ne bi trebala biti individualna. Čak i da je nagrada za cijelu udrugu, bilo bi nepošteno! U akcijama čišćenja sudjeluju i razne građanske udruge, ronilački klubovi, pojedinci, mještani i ribari- uvijek je riječ o zajedničkom projektu. - kaže Marko, član Udruge podvodnih aktivnosti Rostrum iz Splita dok obilazimo prostorije Udruge na zapadnom dijelu Mertojaka. 

'Većina nas je uz more cijeli život'

U susjednoj prostoriji je ronilačka oprema, odijela, boce, maske i naravno kompresor - srce kluba, dok se u glavnoj sobi održavaju radionice i prezentacije te se dogovaraju akcije i dijele zaduženja. Ukrašene su brojnim “artefaktima” pronađenima tijekom godina ronjenja. Svega tu ima: sunčanih i dioptrijskih naočala, dronova, tableta, mobitela, igračaka, ribarskih alata, prometnih znakova,zastava, pokoji izgubljeni komad donjeg rublja, ali i raznoraznih rekvizita s brojnih ronilačkih druženja.

- Srećom smo našli ovaj prostor, jer teško je u Splitu unajmiti poslovni prostor s trofaznom strujom zbog kompresora po nekoj “normalnoj” cijeni, …” - objašnjava Marko.

- Udruga postoji četiri godine, imamo preko 60 članova, a većina nas je uz more cijeli život. Godišnje sudjelujemo što organizacijski, što kao pomoć pod morem prijateljskim klubovima na više od 20 akcija čišćenja, ne samo u moru nego i u rijekama diljem Hrvatske. Smatram da je važno napomenuti kako su redom to ljudi koji inače rade, imaju svoje poslove i obitelji, no svima je zajedničko da se na akcije čišćenja odazovu bez problema. Iako koriste svoju opremu i vrijeme, svi su oni zadovoljni i sretni kada se vidi rezultat naših akcija. Na plaži na Žnjanu smo nekoliko puta bili u akcijama, iako je teško govoriti o brojkama, uvjeren sam kako je bilo preko deset tona različitog otpada plus doslovno stotine guma, od automobilskih do onih za bagere, čitav kontejner kojeg je vjetar odnio u more, brojne krovne konstrukcije, skale od nekoliko metara pa čak i svlačionica.

Nama je cilj i na ovaj način promijeniti ljudima “sklop u glavi” odnosno da shvate kako more nije jedno veliko odlagalište svakakvog smeća. Čini mi se, srećom, da se situacija mijenja nabolje. Većina pronađenog otpada ipak je starijeg datuma tekad se neka lokacija očisti, uglavnom stanje ostaje bolje. No, znali smo pronalaziti praktički nove stvari, recimo dva kompjutera sa svim komponentama. A čuli smo svakakve “anegdote”, na različitim lokacijama – uz jedan naš otok bilo je poznato podmorsko odlagalište otpada, tu bi svi barkama dolazili bacati stvari pa su jednom bacili staru televiziju. Kako nije htjela potonuti, onda su morali razbijati sidrom razbijati katodnu cijev... U podmorju u okolici Splita smo znali pronaći umivaonike, WC školjke, bojlere… i jasno je da to nije donijela struja! Nerijetko smo nažalost I naišli na “kafića pod morem”, brojni stolovi, stolice, čaše, pepeljare... Ma nema što sve nismo našli, od štaka do bicikla, seksualnih pomagala… - smije se Marko Lete.

Odmah ozbiljno dodaje kako nisu rijetki ni pronalasci minsko eksplozivnih sredstava zaostalih iz ranijih vremena te je udruga u suradnji s nadležnim institucijama organizirala predavanje u svrhu djelovanja i prijave u slučaju pronalaska sumnjivog sredstva. Često budu blizu luka ili lučica – njih se posebno označava te se poziva policija koja dalje poduzima sve mjere zaštite područja i sigurnog uklanjanja sredstva.

Najopasniji sitni komadići plastike

- Najvažnije su svemu je da ronjenje bude sigurno. U akcijama često sudjeluju i “tečajci” u koje je potrebno ulagati vrijeme i strpljenje da steknu potrebno iskustvo. Na kraju krajeva, najlakše je zaroniti i krenuti “čupati” otpad, dok su neophodna organizacija i priprema same akcije zapravo najteži dio posla. Netko svoj doprinos daje s kopna jer ne mogu svi uvijek roniti, a postoje i lokacije koje zbog svoje konfiguracije te veće dubine nisu pogodne za početnike - kaže Marko.

Bitno je prije glavnog događaja obaviti pregled terena i pripremu same akcije, odlučiti da li trebaju padobrani, deblji konopi, gdje treba biti pozicioniran brod i sl. Gume se recimo poslože na jedno mjesto jer se zna dogoditi da se na dan akcije dignu kurenti, more se zamuti, pa ih je onda puno teže pronaći. Dakle, neka vrsta mapiranja situacije. Na području Splita, gdje najčešće ronimo, imamo kartu s lokacijama gdje znamo na kojem mjestu se nakuplja koja vrsta otpada, bilo što ih donesu morske struje, bilo što ljudi bacaju s kopna. Na Zvončacu smo recimo dvije godine čistili i nakon toga se stanje popravili, pa smo zaključili da realno ima puno kritičnijih lokacija. Na Žnjanu je bio doslovno deponij pod morem. Kompletno dno je bilo prekriveno plastikom. Nešto zbog prirodne pozicije, izloženosti vjetru, ali i zbog velikog broja kupača. Nije međutim problem napuniti vreću staklenim bocama (samo staklo nije toliko štetno koliko plastika - mikroplastika), ali problem je kad imate plastiku koja se mrvi pa treba biti pedantan. A upravo su ti sitni komadići plastike najopasniji budući ih konzumiraju morski organizmi!

Kruna uspješne ronilačke godine, za članove UPA Rostrum-a je organizacija tradicionalne akcije “Čist Božić i bistra Nova godina”, gdje smo ugostili brojne prijatelje iz čitave Hrvatske i regije. Prije malo više od godinu dana smo sa Žnjana odnijeli dva “grajfera” dva kamiona otpada: preko 400 guma, odnosno ukupno preko deset tona otpada samo u toj jednoj akciji. Uglavnom nije problem skupiti ronioce i ljude na kopnu, međutim logistika je zahtjevna. Treba osigurati smještaj sudionika, hranu, a zna biti 200 do 250 ljudi u cijeloj akciji. Jer ipak, svaki ronioc je na kraju zadovoljan kad su rezultati vidljivi, i onda polako kreće priča “jesi vidio koliko toga se izvadilo” ili“ajme kako je to završilo pod morem” i čovjek se zapita… da zapravo promjena mora doći od svakog pojedinca individualno!!!

Sve više zainteresiranih za znanstveni rad pod morem

No, nisu sve aktivnosti udruge vezane uz ekologiju, već postoje razni aspekti i mogućnosti. I u njima se Marko okušao sudjelovanjem na mnogobrojnim projektima, a već neko vrijeme i među članovima kluba ima sve više zainteresiranih za znanstveni rad pod morem. Prije svega su to projekti vezani uz podvodnu arheologiju, posebno dio samog podvodnog iskopavanja gdje odličan ronilac može pomoći u organiziranju ronjenja te biti jako vrijedan član istraživačkog tima. 

- Surađujemo s brojnim ustanovama u Hrvatskoj te se rado odazivamo na podvodna arheološka istraživanja. Kroz brojna predavanja koja organiziramo u klubu, nastojimo pružiti kvalitetnu edukaciju našim članovima i svim zainteresiranima. I sami smo tijekom klupskih zarona pronašli i prijavili nekoliko lokacija, te se uvjerili da naše more krije brojne tajne, a iznimna je čast svakom pojedincu po prvi put nakon nekoliko stoljeća ili tisućljeća otkriti neki predmet. Bilo je tu svega, od iskopavanja prapovijesnih naselja i antičkih luka do istraživanja novovjekovnih brodoloma. Cilj je arheologiju približiti članovima kluba, te poticati suradnju s arheolozima i pomoći im u očuvanju kulturne baštine.

Još je jedna znanstvena disciplina vrlo popularna među članovima. Riječ je o malakologiji – grani zoologije koja se bavi proučavanjem mekušaca. Najbrojniji među njima, školjkaši i puževi domaćini su u svijetu podmorja te niti jedno ronjenje ne može proći bez susreta s njima.

- More krije brojne tajne, a najvažnije da te tajne nisu u obliku otpada. More je čudo.

Matko Pojatina: 'Često pronalazimo bijelu tehniku'

Teško mi se pomiriti s tim da ne možemo očistiti cijelo podmorje i napraviti još i više od onog što sad radimo. To je Sizifov posao koji ćemo raditi dokle god se ne stane na kraj uzroku, odnosno uvedu strogi zakoni za zbrinjavanje otpada i reciklažu. Ipak, da to ne radimo, pojedini otoci gušili bi se u količini naplavnog otpada, rekao nam je Matko Pojatina (41), ronilac koji posljednjih 13 godina čisti jadransko podmorje od smeća. Dobitnik nagrade Ponos Hrvatske rođeni je Zagrepčanin koji se ronjenjem bavi od 2004. godine. Tada je u Društvu za podvodne sportove Zagreb, čiji je danas tajnik, položio ronilački tečaj.

- Uz more sam od malena, a oduvijek su me privlačile dubine. Ljeta sam uvijek provodio uz more, pa se znam šaliti da me more i odgajalo da ga čuvam- kaže. Zajedno s kolegama iz Društva trudi se napraviti razliku, u mogućnostima koje im to dozvoljavaju. Ponekad znaju biti šokirani što sve uspiju pronaći za vrijeme akcija.

- Jednom smo prilikom pronašli ogromni televizor od skoro 100 kilograma na dnu mora u NP Kornatima. Jedva smo ga izvukli na površinu i nije nam bilo jasno kako ga je netko uspio dopremiti do te lokacije i baciti - kaže. Nažalost, slučajevi pronalaska bijele tehnike na morskom dnu nisu neuobičajeni.

WC školjke, veš mašine, radijatori, cijevi...

- Jedne godine smo na otoku Lopudu išli roniti ispod strme klisure gdje smo pretpostavljali da je duboko i lijepo podmorje, puno morskog života. Kad smo zaronili pronašli smo sve što možete zamisliti da nekome u kućanstvu nije trebalo. Od wc školjki, veš mašina, radijatora, cijevi, kompletno sve što ide negdje na krupni otpad, netko je kroz dug vremenski period to s litice bacao u more - kaže. Takve i slične situacije potaknule su ga da se odluči pokrenuti i svoju ronilačku karijeru okrenuti u ekološkom smjeru. Kako kaže, imao je osjećaj da mora početi praviti razliku, jer je jedina kuća koju imamo, naš planet Zemlja, trebao pomoć. Tako je prvu akciju organizirao 2007. godine, zajedno s dvojicom prijatelja na Šipanu.

- Kolega i ja smo ronili, dok je u gumenjaku bio treći kojemu smo dodavali sve što smo pronašli. Nismo se adekvatno pripremili, niti s opremom, ali niti na ono što nas je dočekalo. U manje u sat vremena imali smo pun gumenjak otpada koji smo jedva uspjeli dovesti do veza od težine. Tad sam bio odlučan da ću svako sljedeće ljeto organizirati puno veće akcije i motivirati druge da mi se priključe - kaže Matko. Sada, nakon 13 godina, s Društvom je uspostavio i tradicionalne akcije koje provode na Šipanu, Mljetu, Ugljanu i Kornatima.

- Mljet smo odabrali jer je najjužniji najotvoreniji otok na koji dolazi većina naplavnog (plutajućeg) otpada od naših južnih susjeda. Neke su rijeke preblizu deponija otpada, koji se za vrijeme velikih kiša slije u njih. Morskim strujama i jačim jugom sve to dođe do naših otoka - objašnjava. Da je Mljet zaista pod najvećim udarom, govori i činjenica da su prilikom jedne akcije čišćenja u prvom zaronu nakon deset minuta skupili čak 8000 litara smeća.

Akcije najvećim dijelom financiraju iz svog džepa

- To je bilo strašno...10 ronilaca zaronilo je na lokaciju i nakon samo 10 minuta ronjenja nismo više gdje imali staviti otpad. A to je samo mali prikaz stvarnog stanja jer je dubina ronjenja kod takvih akcija ograničena na 40-ak metara. Što se sve nalazi na većim dubinama, teško mi je i zamisliti - kaže Matko. Osim klasičnih akcija čišćenja, provode i istraživačke akcije u kojima otpad analiziraju s ciljem pronalaska njegovog porijekla.

- Takvu smo akciju proveli na Kornatima u suradnji sa Nacionalnim parkom. Svaki komad otpada koji smo pronašli smo posebno analizirali i zapisivali što je, od kojeg je materijala i probali naći njegovu etiketu. Tim smo istraživanjem potvrdili da plutajući otpad od južnih susjeda nađe put sve do Kornata, te došli do zaključka od kud i u kojoj količini otpad iz Parka potiče – kaže. Ipak, nakon tolikih godina provedenih u akcijama, rekao nam je kako se kod lokalnog stanovništva vidi promjena svijesti o pravilnom zbrinjavanju otpada.

- Prije bi pred nekom kućom na otoku mogli pronaći sve njihove stare kapute, jakne, cipele, posuđe, sve što im nije više trebalo završilo bi u moru. Na taj način lokalno stanovništvo to više ne radi, barem ne u takvim količinama, a i trude se reciklirati nakon što vide što sve izvučemo doslovno iz njihovog dvorišta - ispričao nam je Matko. Akcije najvećim dijelom financiraju iz svog džepa.

- Kako već imamo tradicionalne akcije, onda se s lokalnom ili turističkom zajednicom dogovorimo da nam omoguće smještaj i hranu. Put pokušamo djelomično pokriti od sponzora, ali kad podvučemo crtu, najveći dio novaca dajemo mi. To nas djelomično i sprječava da organiziramo i veći broj akcija s većim brojem ronilaca - kaže. Trenutno čekaju rezultate natječaja Ministarstva zaštite okoliša koje bi bi, ako ga dobiju, dalo financije za organizaciju šest velikih akcija čišćenja podmorja u šest županija.

- Stvarno se nadamo da ćemo dobiti taj natječaj. To bi nam omogućilo da napravimo najveći projekt do sad - kaže Matko. Kada dođu na dogovoreni otok, trude se u ograničeni broj dana očistiti što veći broj lokacija.

'Osjećam se bolje jer smo napravili nešto za opće dobro'

- Organiziramo se da u ograničenom vremenu koliko smo dolje damo svoj maksimum. To doslovno zna biti slučaj da u jednom danu čistimo šest različitih lokacija. Za nas je to baš težak fizički posao, pogotovo kad uzmete u obzir da je samo 30 minuta običnog ronjenja jednako dva sata teškog fizičkog rada na kopnu. Ali to nas ne sprječava da zaista damo sve od sebe - rekao nam je Matko. Nakon završene akcije, osjećaji mu uvijek budu pomiješani.

- To je stvarno jedan čudan osjećaj. Tuga, jer znam da ne možemo puno promijeniti i vidim kolika je to količina svega što je bilo dolje. S druge strane i jedna radost jer vidim što smo sve napravili. Osjećam se bolje jer smo napravili nešto za opće dobro. Kad vidim da su lokalni ljudi sretni i dođu nam zahvaliti za sve što smo napravili, a more ostane čisto, to mi je najveća nagrada koju mogu primiti - kaže. Ipak, želi naglasiti da nagradu Ponos Hrvatske ne prima samo u svoje ime.

- Ovo je nagrada za sve nas. Isključivo ju primam u ime svih ronilaca i svake osobe koja ovo radi. Ja nisam jedini koji se ovime bavi niti mogu reći da sam najviše napravio od svih, jer se ovakve akcije rade od kad ronjenje postoji. Nas je stvarno jako puno, ali bez pomoći države i bez veće strategije ne možemo napraviti ništa veće od saniranja nekih mikrolokacija. Svi radimo najviše što možemo i ovo je naša nagrada, ne samo moja - kaže Matko. U Društvu za podvodne sportove Zagreb voditelj je sekcije ronjenja gdje između ostalog obučava djecu i odrasle. Već za vrijeme tečaja, svim novopridošlicama se trudi objasniti ekološku važnost, kao i pokazati što sve mogu napraviti ako su dovoljno složni.

- Što više nastojim usaditi u njih taj ekološki duh i volim da sudjeluju u našim akcijama čim polože ispite.

Na njima sam najbolje vidio kako se kod ljudi brzo može probuditi svijest o zaštiti okoliša. Kad čovjek nakon takve akcije vidi sve što se događa, što smo sve napravili prirodi i kako životinje od svega toga pate, bude ti jasno da moraš napraviti razliku - ispričao je Matko.

Prije je podvodni morski život bio puno bogatiji

- S odgovornim ponašanjem prema prirodi štitimo sami sebe. Plastika iz mora nam na kraju završi na tanjuru, a sve smeće kad tad ispliva i radi probleme. Moramo postati svjesni cirkulacije tvari u prirodi i početi se prema njoj ponašati odgovorno - kaže. Budući da na istim lokacijama roni već 16 godina, iz prve je ruke svjedok sve manjem broju riba i sve većoj količini smeća u moru.

- Od kad sam počeo roniti promijenila se količina plastike koja se prije nije koristila u tolikim količinama, a samim time nije završavala u moru. Naplavni otpad koji se ne raspada se naglo povećao. Također, uvelike se smanjio riblji fond što je kroz godine baš drastično vidljivo - kaže Matko.

- Recimo, danas kad vodim ljude roniti, ne mogu obećati da ćemo vidjeti iti jednu ribu. Nekad ih vidimo jako puno, a nekad uopće. To je baš tužno, jer je prije samo desetak godina cijeli podvodni morski život bio puno bogatiji - kaže. U budućnosti ih čeka mnogo toga.

- Do sad otpad nismo reciklirali, ali napravili smo plan reciklaže od ove godine. U procesu smo sklapanja partnerstava s dvije dizajnerice nakita, Sunčane More i Mateja Komel. Trenutno tražimo firmu koja bi od nas nakon svake akcije mogla preuzeti otpad i reciklirati ga u sirovinu, a djevojke bi onda od toga napravile nakit. Tako bi djelomično mogli i financirati daljnje akcije - kaže Matko. Osim toga, razrađuju i plan akcija uklanjanja starih ribarskih mreža s dna Jadrana.

- Prije pet godina počeli smo s akcijama uklanjanja starih ribarskih alata i mreža s dna mora. Te su mreže velika opasnost i problem za riblji fond. Ribaru kad zapne mreža za dno, a a on ne može po nju, ostavi ju u moru, a ona još danima lovi ribu. To se zovu još i mreže duhova jer love ribu ni za koga. Jedna takva mreža još najmanje par mjeseci nepotrebno lovi ribu, a kad obraste organizmima i algama tada morskim životinjama blokira ulaze u staništa. Kad smo saznali za problem, u naše smo akcije uključili i taj dio te počeli otklanjati takve mreže - ispričao nam je. Kako bi napravili plan za ovo ljeto, čekaju i rezultate natječaja Ministarstva.

- Ako ga i ne dobijemo, mi ćemo naći način da nastavimo organizirati akcije. Za nas posla uvijek ima, a ima i volje za djelovanjem. Uvijek ćemo naći način za napraviti akciju bez obzira na novčana sredstva - zaključuje.