Supružnici Marina (56) i Vladimir (58) Hoblaj iz Murskog Središća imaju šestero posvojene, a tijekom posljednjih 8 godina kroz njihovu je obitelj prošlo i 10 udomljene djece raznolikih životnih okolnosti. Danas sve njih nazivaju svojom djeca.    

Nikad im nije bilo važno kakvo će biti dijete, koje dobi, nacionalnosti ili zdravstvenog stanja. Iako je Marina oduvijek željela biti mama, svoje majčinstvo nije zamišljala kroz posvajanje, no danas joj je drago što joj je kuća puna baš takve djece.  

- Većina parova odluči se prigrliti tuđe dijete tek kao posljednju mogućnost ostvarenja svojih roditeljskih težnji. Naši su motivi bili ponešto drukčiji. Ja bih rekao da je sve počelo još i prije nego smo se Marina i ja vjenčali. Veći dio svoje mladosti proveo sam u bolnom traganju za smislom postojanja. Nisam se mogao zadovoljiti površnim odgovorima pa sam se jednom prilikom zapitao je li uopće fer da na svijet dovedem dijete kojemu ne bih znao reći što je svrha života. Tada mi se rodila pomisao da bi možda radije svoje očinstvo ponudio nekom već rođenom djetetu. S vremenom smo supruga i ja svoje najveće odgovore pronašli u osobi i djelu Isusa Krista i to nam je dalo novu perspektivu života i nove ideale. Djeca su svakako dio tih ideala pa je izvorna zamisao o posvojenju time dobila i novu dimenziju i jedna novi zanos. Štoviše, meni je i žao kad posvojena djeca budu tek rezervna opcija, mislim da i ona zaslužuju da budu izvorno željena - kaže Vladimir koji je s Marinom ove godine posvojio svoje zadnje dijete, devet i pol godišnju djevojčicu koja polazi 2. razred osnovne škole u Murskom Središću te 1. razred baletne škole u Čakovcu.              

'Barbaru smo donijeli kući iz rodilišta kad je imala samo 15 dana'

Marina je do svog majčinstva došla drugim putem. 

- Isprva nisam baš bila oduševljena suprugovim prijedlogom za posvojenjem, no to me je navelo da preispitam svoje motive. Želim li ja biti majka djetetu koje me treba ili mi je važnije da u svojoj djeci vidim sliku i odraz sebe same? Bog je na moje molitve odgovorio i ljepše nego što sam uopće mogla zamisliti te vjerujem da mi je darovao majčinstvo uzbudljivije od onog kakvog sam si sama predstavljala. Nismo ni primijetili da je naš prvi korak u ovu avanturu počeo kad smo htjeli pomoći mojoj sestri privremenim udomljavanjem njenog 9-godišnjeg sina. Elvis je s nama ostao sljedećih 20 godina te je i nama postao poput sina. No, naše prvo službeno posvojeno dijete bila je Barbara koju smo dobili 1990. godine. Donijeli smo je kući iz rodilišta kad je imala samo 15 dana, a danas je to predivna mlada žena, učiteljica po profesiji i udata majka dvoje male djece - ističe Marina.        

Hoblajevi kažu da je Barbara bila toliko slatka djevojčica da su se bojali da će biti razmažena ako ostane jedinica. Zbog toga su se obratili Centru za socijalnu skrb gdje su im odgovorili da nemaju nikakve šanse za novo posvojenje jer će parovi bez djece uvijek imati prednost.  

Posvojili djevojčicu oboljelu od celijaklije

- Onda smo ih pitali, ima li možda neko dijete koje je teže posvojivo? I tako smo dobili dvogodišnju Ivanu koja je bolovala od celijakije i još nekih sindroma. Nismo se uopće dvoumili da je želimo uzeti iako nismo baš bili svjesni što nas čeka. Ustvari, mi smo se za posvojenje uvijek odlučili prije nego smo vidjeli dijete jer nam je teško bilo prihvatiti pomisao da bi djeca svojim izgledom, stanjem ili ponašanjem unaprijed trebala zadovoljiti neka naša očekivanja. Ipak, prihvaćanje bolesnog djeteta za nas jest bilo novo i prilično zahtjevno iskustvo. Između ostalog, dugo smo trebali kupovati i posebnu hranu u Austriji koja baš i nije bila jeftina. No, vidjevši djetetov napredak, sve smo zaboravili i dobili smo dodatno pouzdanje da se možemo s time nositi - kaže Vladimir dodajući da je Ivana danas sretno udana žena, i sama majka jednog djeteta.   

Nakon posvajanja djece postali i udomitelji  

Šest godina poslije, Marina i Vlado su posvojili petogodišnjeg dječaka s umjerenom mentalnom retardacijom. Nenad danas ima 26 godina, nije sposoban za samostalni život pa će trajno ostati u domu Hoblajevih. On svakodnevno odlazi na radionice u školu koje jako voli. Još im je svježa slika koliko su bili ganuti kad su po njega došli u Caritas a sva su se ostala djeca silno razveselila da je Neno dobio mamu i tatu. Ubrzo su shvatili da bi bilo dobro da Neno ima i brata, pa su se javili potaknuti TV prilogom o jednom sličnom dječaku iz Caritasa. No, preduhitrila ih je jedna druga obitelj, pa su im bile ponuđene sestre, tada jednogodišnja Elizabeta i dvogodišnja Nikolina koje su danas prekrasne odrasle djevojke, obje sretno zaposlene u svojoj struci.   

Iako su Hoblajevi mislili da je time njihova obitelj upotpunjena, prije 8 godina su zatvorili svoje obiteljsko poduzeće i okrenuli novu stranicu svog života. S obzirom da im je kuća velika i da su kroz godine stekli iskustva s djecom, odlučili su se prijaviti za udomitelje. Uskoro su dobili tri dječaka u dobi od 11 godina, a vrlo brzo i 18-mjesečnu bolesnu djevojčicu. Ona je neposredno nakon poroda bila podvrgnuta operaciji srca i crijeva, te je do dolaska u njihov dom čak 17 puta bila hospitalizirana. Kako se u nadolazećim godinama ona uspjela lijepo oporaviti, bili su svjesni da bi njen premještaj bio previše traumatičan pa im je s vremenom dopušteno da ju sami posvoje kao svoje šesto dijete.

'Živimo normalnim i običnim obiteljskim životom'   

A od udomljene djece, Hoblaji trenutno skrbe za četvero koja su došla iz iste primarne obitelji. Sestra ima 15, a dvojica od troje braće 12 i 17 godina. Treći je navršio 19 godina, pa je time izašao iz sustava udomiteljstva. Iako se u međuvremenu i zaposlio, Hoblaji su mu ponudili da nastavi živjeti kod njih koliko god dugo želi do svog potpunog osamostaljenja. Od ostale djece koja su bila udomljena kod njih, sa svima s kojima im je to dopušteno oni još uvijek povremeno kontaktiraju. Bude im teško kad udomljena djeca odu od njih, pa svakom vele da njihovu obitelj mogu zauvijek smatrati svojom.       

- Živimo normalnim i običnim obiteljskim životom. Iako nam je većina djece došla s problemima, sve smo nekako rješavali u hodu pa smo s vremenom stekli pouzdanje da valjda imamo dara za djecu - kaže Marina koja je udomiteljica i predsjednica Udruge udomitelja Međimurske županije. Ove godine su produžili  licencu za udomljavanje na još 5 godina, a što se pak posvajanja tiče, vjeruju da im je Emica posljednja.  

Kad se svi uspiju okupiti, bude ih i preko 20-ak u kući

- Smatramo da se ljudi našeg vremena nepotrebno ustručavaju većeg broja djece misleći da se ne bi mogli nositi s izazovima i obvezama. No, naše je iskustvo da je živjeti u velikoj obitelji ljepše i lakše nego u maloj. Mi vjerujemo da su sva djeca koja su došla u naš život poklon od Boga, a Biblija nam je inspiracija i vodič za život. Pomažemo im oko zadaće, razgovaramo s njima, učimo ih vrijednostima života, vozimo ih na razne aktivnosti - kaže Vladimir koji je završio fakultet informatike, a mladost proveo kao profesionalni glazbenik nastupajući svojevremeno sa svojim grupama diljem Europe. 1989. godine su se on i Marina vratili kući kako bi preuzeli obiteljski posao od njegovih roditelja. Vladimir trenutno vodi  dvije udruge - „Nadu za život“, koje je ujedno i utemeljitelj, te „ComestoneArts Hrvatska“, udrugu za kazališnu djelatnost u kojoj služi kao predsjednik i producent. Marina je udomiteljica, trgovac, vizažist, a prije svega domaćica i mama djeci.   

Kad se svi uspiju okupiti, bude ih i preko 20-ak u kući. No, kad ih je i manje, kod Hoblajevih je uvijek živo. Na nedjeljnim se ručkovima prepričavaju događaji iz prethodnog tjedna i pune baterije za novi. Katkada odu na izlete, igraju se i društvene igre, a često im u goste dođu i prijatelji koji ih vole i podržavaju. Svojoj djeci nikada nisu tajili da im nisu biološki roditelji i otvoreno s njima o svemu pričaju.    

Obitelj Bulić udomila troje djece

- Kod nas je uvijek veselo, često se okupljamo i družimo, a obavezno proslavimo i svaki rođendan. Svi se lijepo slažemo, pomažemo jedni drugima, prava smo velika obitelj  - govori Ankica Bulić (61) iz Ogulina koja je sa suprugom Radom (66) prije 18 godina unatoč tome što su oboje nezaposleni i što su tada imali svoje dvoje već odrasle djece Mace (40) i Božidara (37) odlučili su dom pružiti još troje djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, danas odraslim ljudima Mariji (25), Milanu (24) i Damiru (22). 

Inače su Ankica i Rade još tijekom rata ostali bez posla. Rade je tek prije godinu dana ostvario pravo na mirovinu, dok Ankica još godinu i pola čeka na to pravo, no niti takva životna situacija ih nije spriječila u tome da u svoj skromni dom prime troje djece i podignu ih na noge. Danas imaju petero odrasle djece i četvero unučadi.

'Otpočetka smo mi njima mama i tata'

- Kad ih pogledam i danas u njima vidim odrasle ljude, znam da sam uspjela. Svi su jako dobri, bili su dobri đaci i završili su škole i rade, Marija završava fakultet i staž. Svi se dobro slažemo i nema nikakvih problema. Odmah smo se svi jako dobro snašli. Otpočetka smo mi njima mama i tata, braća i sestre. Lijepo nam je, mi ovako i inače funkcioniramo, volimo da nas je više i da se družimo - govori Ankica dodajući da brine o nezbrnutoj djeci nije niti razmišljala dok je nisu pozvali iz Centra za socijalnu skrb da imaju troje djece koju treba nakratko zbrinuti da ne moraju u dom, a bili su smješteni u bolnici jer ih je majka ostavila, a otac im je bio bolestan. 

- Kad sam ih ugledala bili su tako mali, Marija je imala 6 godina, Milan 5, a Damir 3. Pitali su ih da li bi išli sa mnom i svi su uglas rekli može. Nazvala sam supruga i pitala ga što misli o tome i u tome podržao zajedno sa našom djecom koji su tada već bili odrasli, Maca je imala 22, a Božidar 19 i pomagali su tada oko djece. Uzela sam ih i ostali su do dan danas i sad su moji, naši - govori Ankica.

'Zahvaljujući njima imali smo sretno djetinjstvo'

- Ankica i Rade su za mene mama i tata od prvog dana. Imali smo sreću što sam ostala zajedno s braćom i što smo svi zajedno primljeni u ovako divnu obitelj. Najstarija sam od braće i najbolje se sjećam što smo prošli sa biološkim roditeljima, a prošli smo sve najgore moguće, noćnu moru, tata je pio, roditelji su se stalno svađali... Kad smo stigli u ovu obitelj napokon smo počeli živjeti. Zahvaljujući mami i tati, te starijoj braći imali smo sretno djetinjstvo, odrastali smo u zdravoj i normalnoj sredini. Braća su završila škole i rade, a ja spremam diplomski. Imamo dobre temelje za daljnji život. Naši roditelji su duhoviti, plemeniti, sve bi dali za nas. Kad ništa nisu imali sve su nam pružili, bilo je i jako teških trenutaka, no nama nikada ništa nije nedostajalo  - govori Marija koja je zbog privrženosti i pripadnosti obitelji nakon punoljetnosti uzela i njihovo prezime. 

Alenkina kćer Maca dodaje da joj je drago što su dobili braću i sestru

- Sjećam se kad su stigli bili su tako slatki, mali, Damir je još bio u pelenama. Svi smo oko njih pomagali. Odmah smo se povezali, dobili smo braću i sestru, a i oni su nas odmah sve jako dobro prihvatili i otpočetka smo za njih bili braća i sestra, mama i tata. Ubrzo sam se i ja udala i dobila svoju djecu pa je Marija pazila na moju djecu i još se više povezali. Prvo smo mi pomagali njima, a ubrzo su i oni pomagali nama, dobro se dobrim vraća. Drago nam je svima što su njih troje danas članovi naše obitelji, a shvatili smo i da smo učinili veliku stvar - govori Maca koija za svoju majku kaže da je hrabra, uvijek nasmijana, uvijek je dobre volje i ima dobru riječ za svakoga.

'Nikada nismo osjetili da nam nešto nedostaje'

- Naša mama je u pravom smislu mama. Sjećam se kada je u ratu baš kao i otac ostala bez posla svakako se snalazila da zaradi nešto novaca, čistila po noći slastičarnicu, a mi smo se tada još školovali, no nikada nismo osjetili da nam nešto nedostaje. Uvijek smo bili vrlo skromni i nismo imali velike zahtjeve i nikada nam ništa nije nedostajalo. ne znam kako to uspijeva niti danas, a uvijek smo imali ono najvažnije ljubav. I danas je tradicija da se slave svi rođendani, a ima nas, ja imam dvoje djece brat dvoje, svi mi, drugi nam govore da je rijetkost da se svi slažemo a nama je to normalno. - zaključuju Maca na koju se nadovezuje brat Božidar. 

- Otpočetka smo jako povezani i tako tijekom cijelog njihovog odrastanja, baš nikada nije bilo nikakvog problema, jala, niti zavisti. Tako je i dan danas, jedni u drugima imamo i podršku i prijatelje i obitelj i sve - rekao nam je Božidar. Rade je zaključio da mu je drago što su podigli svih petero djece jedino mu je danas žao što nije imao još i više djece.