- Takve bure nisam vidio u životu, a od rođenja sam na moru. Ludost, samoubojstvo je bilo po tom vremenu biti na dasci, A hrabrost, ludost je bila staviti svoj život i sve što imate, brod, na kocku i po tom vremenu otići spašavati ljude. To je jednostavno nešto iznutra. Kao da uletite u oganj, a znate da možete izgorjeti. Ne moraju se oni hvaliti, to je izvanserijsko djelo koje govori umjesto njih... - kaže Tonći Jakšić Popić, ribar iz Bola, o pothvatu dvojice sumještanina. 

Koncem rujna Matej Lisičar i Matej Barhanović spasili su dvojicu surfera iz kanala između Brača i Hvara. More je doslovno, kažu nam dva Mateja, poput prekidača “podivljalo”. Od blagog juga okrenulo u neveru s olujnim udarima bure doslovno u nekoliko minuta.

'Jednostavno kreneš, nema tu puno razmišljanja'

- Uff, lakše nam je bilo ljude izvaditi iz mora, nego ovo snimati... - izjava Mateja Lisičara dovoljno govori koliko su momci skromni. Nagrada Ponos Hrvatske im znači, shvaćaju kako ljudi cijene što su njih dvojica napravili. “Ma nije to ludost... Jednostavno kreneš, nema tu puno razmišljanja, to bi bilo normalno da svatko učini da je bio na našem mjestu” - dodaje stariji Matej i prepričava:

- Istina, bura je bila najavljivana par dana ranije, ali nitko nije očekivao da će tako naglo, punom snagom udariti, tako da nas je u principu sve iznenadila. Vratili smo se tog jutra s ronjenja na ručak, neka sidra smo trebali pronaći kako je bio dan s manje posla. Gotovo sve barke i daskaši su već bili osigurani i izvučeni, jer su prognoze najavljivale pogoršanje i buru. Kako je bura odmah krenula na najjače, doslovno je nastao kaos. Vidjeli smo neke daskaše na moru i pratili što se događa, a gotovo odmah smo shvatili da su u problemima. Kad smo vidjeli da nitko neće izaći po njih jer ih valjda nisu uočili, više jednostavno nije bilo vremena za čekanje, praktički smo u zadnju minutu krenuli. Pet minuta kasnije, više se ne bi moglo ni isploviti. Uskočili smo u moj brod od deset metara s kojim inače vodim ronioce i krenuli u njihovom smjeru. Prvo su bili iza Zlatnog rata, a dok smo došli do njih već su bili na pola kanala - govori nam Lisičar, koji već 15 godina vodi Diving Centar Dolphin u Bolu. 

U mjesto s najljepšom plažom na svijetu došao je još 1998. godine iz Splita i – ostao. Nikad nije zažalio zbog te odluke.

'Nisu nam ništa govorili, samo su uspjeli reći hvala'

Matej Barhanović je pak fetivi Boljanin, dramu na moru je pratio iz ureda Nautic Centar Bol koji je nalazi vrata do imenjakovog ronilačkog centra.

- Vidjeli smo da ih nosi bura i shvatili da u tom trenutku jedino mi možemo na vrijeme intervenirati. Dok smo partili prema njima, diglo se more, ništa se nije vidjelo od prašine koju je bura podigla s parkinga, zemlje s teniskih terena, plastičnih kesa koje su letjele zrakom, šiški, morske pjene. Skoro da su bili brži od nas, kojom brzinom ih je bura nosila kroz kanal. Cijela akcija je trajala jedno 15-20 minuta iako nam se činilo kao da je vječnost. Dok smo išli prema njima se još nekako i moglo, bura je puhala preko krme. Najgore je bilo kad smo došli do njih, jedno dvije-dvije i pol milje od Bola. Brod je nosilo na sve strane, teško je bilo manevrirati, a trebalo im se približiti, izvući ih na brod. Uspjeli smo nekako uz Božju pomoć. Kad smo krenuli natrag valovi su bili ogromni, kako je more tuklo izbilo nam je prozor, a valovi su kroz taj otvor ubacivali more unutra, ali sve je srećom dobro prošlo. Oba surfera su bili u teškom šoku, nisu ništa govorili, već su im usne pomodrile. Nisu nam ništa govorili, samo su uspjeli reći hvala. Surfera iz Češke više nisam vidio, a ovog našeg momka sretnem u Bolu, popričamo, uvijek se zahvaljuje... Naravno da bi opet isto napravili, ali nedaj Bože opet takve situacije. - prisjetio se događaja od 24. rujna, sat vremena nakon podneva, Matej Barhanović.

Obojici je žao što nisu uspjeli pronaći i mladu Meksikanku, treću osobu koju je bura tog dana doslovno otpuhala prema Hvaru. Za njen nestanak su doznali tek kada su se vratili sa spašenim surferima, kada im je u panici prišao njen mladić i rekao im da je ona na moru. No, stanje na moru je postajalo još gore te su potragu preuzeli djelatnici Lučke kapetanije te Pomorske policije. Na žalost, uzalud. Djevojka je ostavila dasku pokušavajući doplivati do obale, no more i bura ne praštaju. Upravo to naglašavaju otočani s kojima smo razgovarali, kako se more ne respektira. Ljudi rijetko ili nikako nastradaju zimi, uglavnom se nesreće na moru događaju ljeti. Ljetne nevere su strašno opasne, traju relativno kratko, ali su jake i dolaze brzo. Bura i morska prašina koju podigne ne da disati niti u barci, a kamoli kad si u moru. A u sezoni ima puno ljudi koji ne prate prognoze, imaju dozvole, a ne bi ih trebali imati.