- Stvarno sam malo bio u strahu, pomislio sam da ću zbog svega imati problema. Pogotovo kad sam došao kući, kad sam se sjetio što sam im sve izgovorio. Očekivao sam reakciju, u kontrasmjeru! Ali jednostavno nisam mogao protiv sebe, ta situacija me totalno izbacila iz takta. Ma ako već ne želiš pomoći, barem nemoj odmagati! Ljudi s invaliditetom samo žele biti ravnopravni u društvu, a ne da im se otežava život... - u par “riči” svoje dojmove sažeo je Ante Bonacin, 35-godišnji vozač splitskog Prometa i Ponos Hrvatske.

Jer situacija je doista nesvakidašnja. Barem onaj dio Antine reakcije, jer samoživost putnika je na žalost svakodnevica. I sve bi vjerojatno prošlo nezapaženo, da Antin potez nije pohvalio medijima jedan od očevidaca. Što se zapravo dogodilo? Najbolje je opis cijele scene prepustiti neočekivanom junaku:

- A eto, ispalo je kako je ispalo. Vozio sam liniju br. 15, stao na petoj stanici iznad plaže na Žnjanu nešto iza deset sati ujutro početkom kolovoza. Otvorio zadnja vrata da se može spustiti rampa kako bi ušao jedan momak u invalidskim kolicima. Međutim, ljudi su nagrnuli unutra, zaposjeli sve i ta rampa se više nije mogla spustiti jer su oni sada stajali na njoj. Kad sam to vidio, nisam mogao ostati miran. Proradilo je u meni, sve sam ih izbacio vani. Nije tu sad stvar do mene, nisam heroj, nego su problem ovi šta sam ih izbacio. Takvih slučajeva ima puno po gradu- prisjeća se Ante, mladolikog izgleda iako “mrcina” od čovjeka.

'Dok momak ne uđe prvi ne idemo nigdje'

- Odmah je krenulo negodovanje, neki su se bunili šta sad tu “glumim”, drugi se pravili da nisu njihova posla, gledali u mobitel,... Onda sam rekao im dok on ne uđe prvi, ne idemo nigdje, ugasio autobus i izašao vani. Neki su odmah izašli, a drugi kad je počelo “kuhati” unutra, bez klime. Momka sam konačno ukrcao na kolicima, a tek onda sve ostale, na prednja vrata, jednog po jednog. I pola ih nije imalo kartu! Pa sam te poslao pješice, neka idu uzbrdo, onako malo rekreativno. Ništa drugo nisu ni zaslužili. A šta sam trebao, pustiti momka vani na žegi od 35 stupnjeva da čeka drugi autobus?! - čudi se Ante tim ljudima, kojima je održao svojevrsni tečaj iz psihologije i pristojnog ponašanja. 

Istina, bilo je nekoliko ljudi koje je oduševio postupak vozača Prometa, starija žena mu je prišla i rekla kako bi mu dala 50 kuna da ih ima, toliko je sve to dirnulo.

Iako vozi kamione, šlepere i autobuse od svoje punoljetnosti te voli voziti, biti na terenu, kaže da nije težak posao, nego – ljudi.

- Mi vozači javnog gradskog prijevoznika krivi smo im za sve! A moramo naplaćivati karte, vraćati ostatak, ljeti kad je gužva voziti cijelu smjenu bez pauze za otići na WC, izbjegavati parkirane aute na stanicama, a linije i smjene jedva znamo dva dana unaprijed... A kad bude neki incident, ne smijemo se niti braniti! Imao sam jednu sličnu situaciju prije godinu-dvije, od cijelog autobusa je na kraju samo jedna cura od 23 godina dala podatke i na kraju svjedočila na Prekršajnom sudu što se dogodilo. Da nije, ispao bi ja kriv. Ili kada mi jedan vozač u prolazu dobacio “zakačio si suzuki vitaru dole...” I sad ja odmah nazvao našu službu, prometnu policiju, rekao svima kakva je situacija, da nisam ništa vidio ni osjetio, nego mi je to vozač nekog auta rekao, i da provjere, da ne bi ispalo da sam bježao. Čak sam poslije zvao i servis suzukija, nitko nije imao nikakve informacije. Da bi se dva dana poslije javio neki lik, kao njemu je nastala šteta, ali nikako nije htio doći u naše prostorije da se fotografira njegovo oštećenje. Pokušao je “užicati” 500 kuna “na ruke, a kad mu to nije uspjelo, jednostavno je “nestao” - samo su neki primjeri problema s kojima se Ante susreće. S druge strane, cijela situacija te Antina nesebična i humana intervencija povezala ga je s ljudima iz inicijative “Za pristupačni Split”.

- To su ljudi koji žele dostojanstveno živjeti, kad dođu u grad da imaju gdje parkirati, a ne da netko, neki mulac od 20 godina, sportaš, parkira na njihovo mjesto i takve stvari. To su ljudi puni duše i želje da im se omogući normalan život. Ovaj događaj me povezao s ljudima iz inicijative “Za pristupačni Split” koja je svoj veliki doprinos dala i u kampanji “Želiš li se mijenjati za mjesto” sa Split Parkingom. I rade velike stvari za osobe s invaliditetom, to su ljudi velikog srca - zaključuje Ante.

'Ante je pravi čovik, prijatelj, kolega'

Kolega Žare Jukić nije bio iznenađen kad je čuo što je Ante napravio.

- Znamo se od prvog dana kad smo stigli u firmu prije tri godine. Odmah smo kliknuli, iako je on fetivi Kaštelanin, a ja iz Čavoglava. Kad pogledamo malo dublje, to je jedna normalna, ljudska reakcija. Samo nažalost, danas se sve okrenulo naopako. Ali nije me začudilo, Ante je pravi čovik, prijatelj, kolega. Jako je “težak”, vidjeli ste koliko je, izgleda opasno, ali je blag, pravedničke naravi.

Ante Bonacin je cijeli život u DVD-u Mladost iz Kaštel Sućurca, zgradu vatrogasaca u “Mašogradu” (kako nazivaju Sućurac) pomogao je graditi njegov otac i to je njegova strast. Dok je bio u drugim firmama, mijenjao se za smjene, samo da bi mogao ići na intervencije, pomagati i gasiti. Potvrdio nam je to i zapovjednik Mladosti Joško Božin. Za skoro 20 godina aktivnog člana Antu ima samo riječi hvale. 

- Spada u grupu ljudi koji obavljaju svoj posao kako treba. Vridan je, hrabar i u stanju je sve učiniti za pravdu.

Zanimljivo, ni suprugu Marijanu, majku njihovih kćeri Lane (11) i Maje (6), nije iznenadio Antin postupak.

- Taj dan sam radila, pregledavala vijesti na pauzi i vidjela što je Prometov vozač napravio. Odmah mi je palo na pamet da bi to mogao biti Ante. Nazvala sam ga, pitala šta je ovo bilo, jesi ti napravio, samo je priznao, “a jesam”. Znam da je nama na ponos, pomaže oko curica, kad ima vremena i kuha... - smije se Marijana.