Iz plemena poznatih Ujevića, pomalo boemske duše samozatajno gotovo dva desetljeća Vesna Ujević, Imoćanka iz Krivodola nesebično  svaki svoj trenutak predaje u službu pomoći bližnjima.

- Ma možda se u jednom trenutku samo posložila sreća, možda je jednostavno tako trebalo biti. Uostalom zašto o tome razmišljati na takav način, takva sam kakva jesam i ne želim se mijenjati - dočekuje nas Vesna koja u svom humanitarnom radu nema mira, posebno u ovo predblagdansko vrijeme  jer je,  zahvaljujući upravo ovoj Imoćanki velikog srca  i u dalekoj Africi mnogima osmijeh ozario lica.  

Sasvim slučajno poznanstvo sa časnom sestrom Brankicom Barun koja je svojim aktivnostima pomagala misijsku zajednicu u Kongu Vesna je i sama poželjela pružiti svoju ruku pomoći djeci Afrike. Bilo je to prije četrnaest godine. Animirala je svoje prijatelje u Imotskoj krajini da potpomažu školovanje djece u Kongu što su oni objeručke prihvatili i godinama uplaćivali novčane donacije u vidu kumstva. I tako ne jednom djetetu, već dvjestotinjak njih je zahvaljujući humanitarnom radu ove Imoćanke  omogućeno školovanje. Mnogi od njih danas su odrasli ljudi, intelektualci koji su sačuvali vezu sa svojim imotskim kumovima. 

Vesnini čestitari

- Je bilo je to u gradu Bukavu, a bila sam i sama kuma nekolicini crne djece u dalekom Kongu. Zamislite koja je to sreća znati da si nekog usrećio", nastavlja Vesna priču  o svom humanitarnom radu. I žao joj, kaže što nije otišla u Afriku, a žarko je to željela još prije četrdesetak godina kao mlada studentica. 

- Upravo taj osjećaj da si pomogla i da i dalje pomažeš školovati nekoga koga nikada nisi vidjela osim preko fotografija je nešto predivno - poručuje Vesna.

Dok mislima i riječju "prebire " po svojem životnom putu svako malo "zaluta" u onaj najdublji dio svoga bića koji je uvijek usmjeren prvenstveno, kako pomoći bližnjemu. Tako se prije osamnaest godina sasvim slučajno uključila u još jedan humanitarni rad koji i danas traje. Te godine imotski gvardijan fra Ante Babić animirao je djecu da u vrijeme Božića odjeveni u biblijsko ruho pokucaju na vrata imotskih obitelji kao čestitari. 

- Čestitati Božić i usput prikupljati novčane priloge za potrebite i siromašne bila je zadaća, ali djeca kao djeca sramežljivo čestitali, a pomoć nisu znali tražiti. Zadužio me fra Ante da im pomognem, a ja što ću, nije bilo druge nego obukla se i krenula sa njima. Krenula sam te dvije tisućite prositi i ostala sve do danas - kroz smijeh će Vesna koja napominje kako u tih desetak dana treba hodati i hodati. Dok je bila mlađa lakše je bilo. 

- Evo čekam mlade da preuzmu, ali znate kako to već biva teško se mladima nakaniti od kuće do kuće i onda uz to još i prositi. Prikupe oni svake godine od dvadesetak do čak tridesetak tisuća kuna. 

E, pa kada se to pomnoži puta osamnaest, riječ je o pozamašnoj svoti novca koju su prikupili Vesnini čestitari. 

- Djeca rastu. Danas su moje prve generacije čestitara već odrasli ljudi koji imaju svoje obitelji, neki su se i zaredili i prve mise rekli. Oni rastu, a ja starim i skupljam uspomenena trenutak će sa sjetom u glasu. Jedna generacija koja je danas već stasala skupljali su tih godina priloge "ko ludi", smiješka se te poručuje kako će s noge na nogu  dok je zdravlje posluži jer ovaj rad je usrećuje, a i rezultat je svake godine vidljiv. 

Dio novca prikupljen od ovih humanitarnih akcija Vesna također prosljeđuje djeci Konga, a dio ostavljala siromašnim pojedincima, ne samo u Imotskoj krajini. 

'Sto eura jednom djetetu u Africi znači školarinu za cijelu školsku godinu'

- Ma predivan je to osjećaj u ovim teškim socijalnim vremenima znati da si nekom pomogao i ne moraju svi ti ljudi znati tvoje ime, ja sam tu samo jedna od mnogih koji daju svoje priloge. Ja jesam možda sve to na neki način potencirala i podupirem svojim aktivnostima, ali ja ne želim da se moje ime stavlja u prvi plan - gotovo inzistirajući na tome ponavlja Vesna tijekom cijelog našeg druženja. 

- Znate velika je stvar znati da sto eura jednom djetetu u Africi znači školarinu cijele jedne školske godine, jedna kuna dnevno jedan obrok.  Još manje je novca potrebno mladim ženama, djevojkama od kojih su mnoge silovane i zlostavljanje da bi ih se školovalo i ponovno integriralo u sredinu iz koje su odbačene. Jedino ako su školovanije  od onih koji su ih odbacili mogu uspjeti. I zašto onda ne pomoći. A nama to ipak nije puno novca - govori nam Vesna. 

Naslijedila je tu dozu socijalne osjetljivosti, kaže, od svoga pokojnog oca koji je u svom radu na rukovodećim mjestima uvijek bio na pripomoći potrebnim pojedincima. Tako Vesna između ostalog svakog tjedna jedan dan sa članicama svoje molitvene zajednice obilazi stare i nemoćne. 

- Poneka topla riječ, zagrljaj i stisak ruke je dovoljan, možda podjednako nama kao i njima. Jer  sve ove naše krize ponajprije su nastale iz krize morala i našega ponašanja, sebičnosti, neprepoznavanja tuđe nevolje. U biti najveći je dar pomoći nekome tko nema i vidjeti da je taj netko, zadovoljan - kaže Vesna.

Još kao mlada studentica sociologije i filozofije znala je što bi htjela. Vratila se u svoju Imotsku krajinu, svojim korijenima i doslovno se predala radu za dobro potrebnima. Okušala se i uspjela u pisanju, objavila je dvije knjige proze, još podosta rukopisa, četiri knjige čekaju da ih Vesna dovrši za tisak. Nema se vremena, ističe jer uz pisanje Vesna se aktivno bavi i slikarstvom. Proteklih godina imala je nekoliko svojih samostalnih izložbi od Zagreba, Splita i Imotskog. Trenutno oslikava platna, šije i veste sa motivima iz Imotske krajine, a od prodaje svojih slika i ostalog dariva siromašnima i potrebnima daleko od očiju javnosti.

 'Treba živjeti punim plućima danas vjerujući u bolje sutra'

Zahvaljujući upravo njoj i još nekolicini pojedinaca iz plemena Ujevića godinama se ljeti organiziraju kulturne večeri u Gornjim Ujevićima u čast Tina Ujevića. I tu je Vesna kao predsjednica Kulturno umjetničke udruge Ujevići uradila mnogo. U suradnji sa najmlađima iz nekoliko imotskih škola tiskala je već treću edukativnu slikovnicu na temu zavičajne baštine i kulturnog nasljeđa Imotske krajine. 

Njena "svakidašnja jadikovka" baš kao i ona iz pera poznatog Tina živi svoje danas i sutra. Za sve one usamljene, otuđene, napuštene, bez ljubavi ostavljene Vesna ima poruku kako nisu sami. 

- Oni dijele jadikovku svih nas. Treba težiti idealima, vlastitim i živjeti punim plućima danas vjerujući u bolje sutra - poručuje ova po mnogo čemu posebna samozatajna Ujevićka. 

A prošlog je Božića Vesna osamnaestu godinu zaredom sa svojim malim čestitarima krenula od kuće do kuće čestitajući i tražeći pokoju kunu ne za sebe, već za najpotrebitije, siromašne i odbačene.