Marijana (66) i Dragomir (66) Tenčerić su 4. kolovoza na državnoj cesti DC-23 kod Generalskog Stola slijetjeli s ceste i automobilom udarili u stijenu. Prevrnuli su se i zaustavili se na krovu. Odmah nakon udara automobil se zapalio, a ozlijeđeni supružnici su u njemu ostali zarobljeni. 

Supružnici su inače cijeli život radili i živjeli u Švedskoj, a nakon umirovljenja dio godine žive u Marijaninom rodnom Josipdolu. Kobnog dana su Marijana i Stjepan s dva automobila otišli pred Dragomira i njegove stvari na zagrebački autobusni kolodvor gdje je doputovao iz Švedske. Niti slutili nisu da će nekoliko sati kasnije njihovi životi ovisiti o sposobnosti njihova Stjepana, njihova brata, spasitelja i heroja. 

'Iznio sam krvavu sestru iz auta'

- Vozili su ispred mene. U jednom trenutku je auto skrenuo s ceste, udario u stjenu, napravio salto u zraku i vratio se na kolnik, ali na krov i tog trenutka auto se odmah i zapalio. Kad sam to vidio zapravo nisam mogao vjerovati da se to dešava. Istrčao sam iz auta van, a njihov auto je već dosta gorio. Nisam puno razmišljao šta ću i kako ću, znao sam da imam jako malo vremana, a ulazak u auto je bio otežan jer su se vrata teško otvarala. Nekako sam ih uspio na silu otvoriti. Prizor me zaprepastio, noge, ruke su bile isprepletene, stravično je to bilo. No kada sam ušao i shvatio da su živi to mi je bilo najbitnije i davalo dodatnu snagu. Bili su vezani pojasom i shvatio sam da ne mogu dosegnuti kopču pa sam morao s njima ostvariti kontakt. Počeo sam vikati "imamo jako malo vremena ,moramo van iz auta". Dragomir je puno i pomogao, najprije je otkopčao sestru. Pala je na mene, bila je sva krvava. Uzeo sam je u ruke i iznio tridesetak metara od auta, a potom sam se vratio i po svaka. 

Pokušao sam i nešto stvari iz auta spasiti no dim je već ispod volana ulazio unutra. Ubrzo je auto bio sav u plamenu, izgorio je u roku tri četiri minute - prisjeća se Stjepan dramatičnog trenutka spašavanja sestre i šogora, dodajući da se automobil nevjerojatno brzo zapalio i izgorio. Plamen i crni dim sukljali su nekoliko metara u zrak. Dodaje da tijekom spašavanja nije imao vremena niti razmišljati o strahu, a danas je sretan da se sve dobro završilo.

U toj stuaciji to ili možeš ili ne možeš učiniti, a ja sam se u životu već puno puta našao u situaciji da pomažem ljudima u prometnim nesrećama jer se kraj moje kuće vrlo često događaju, a previše ih je već i kobno završilo - zaključuje Stjepan.

'Veliko hvala mom najmlađem bratu'

Ozlijeđenoj Marijani i Dragomiru pomoć su pružali i ostali vozači,  a vrlo brzo na mjesto događaja su stigli policija, vatrogasci i Hitna koja ih je odvezla u bolnicu. Marijana je u nesreći zadobila teške ozljede, a njen suprug lakše. Oboje su iznimno zahvalni Stjepanu. 

- Osjetila sam veliki udarac na cestu, suprug je izustio "ajoj, stara moja". Nisam bila niti svjestna što se dogodilo. Brat je odmah dotrčao, otvarao vrata što mu je bilo jako teško i vikao  "van, auto gori". Kad me iznio jedna žena mi pomagala, a on je otišao po supruga. Krvarila sam iz glave, a prije pola godine sam operirala tumor na hipofizi. Nemam riječi , veliko hvala mom najmlađem bratu, da nije bio tako hrabar ne znam što bi bilo s nama i da li bi danas sjedili ovdje - rekla je Marijana, na koju se nadovezao Dragomir koji je u nesreći povrijedio rame da je Stjepan sa svakim ulaskom u gorući auto riskirao svoj život, te još jednom vrlo emotivno Stjepanu zahvalio "Stipa, još jednom, hvala ti".

Ako je itko zaslužio nagradu Stjepan ju je svakako zaslužio jer je pokazao veliku hrabrost i pokazao da je veliki heroj. - zaključuje Dragomir.    

- U tom trenutku nisam razmišljao o nikakvom herojstvu, napravio bih to tada i sada, no svakako je lijep i poseban osjećaj primiti nagradu, zapravo zahvalnost ljudi koji su to prepoznali - nadovezao se Stjepan.