Postolari kažu da ih pomaganje drugima ispunjava, a osmišljavaju i projekte za nezaposlene

Sisački postolari Vrđuka dobro su poznati svojim sugrađanima, a na besplatne popravke nagnala ih je bijeda jednog dječaka. Bilo je ljeto i škole su išle u posjet Lonjskom polju. Među učenicima bio je dječak koji je nosio ženske gumene čizme na petu, a peta se raspala. Učiteljica ga je dovela k nama, a kad smo skinuli čizmice, vidjeli smo upaljena crvena stopala. I danas plačem kad se sjetim njegove bijede – priča potresena Dragica Vrđuka (63). Njezin suprug Željko (66) nadovezuje se na priču objašnjavajući kako je bilo još emotivnih trenutaka 

- Kasna jesen, vani magla i mraz, a nama na vrata dolazi učenica s platnenim tenisicama kroz koje su probili prsti. Pita nas možemo li joj to zalijepiti. Dragica se rasplakala i otišla joj je kupiti nove tenisice i dala joj ih je. Sljedeći dan djevojčica se vratila u istim poderanim starim tenisicama i rekla da joj je nove uzela mama i dala ih sestri – nastavlja Željko.

 Potreseni tuđom neimaštinom odlučili su na svoj način pomoći siromašnima onime što im je bilo najdostupnije - besplatnim radom i materijalom kojeg ionako svakodnevno koriste. Besplatno popravljaju cipele za predškolce, profesionalne plesače te za starije od 90 godina. - Oni su se tijekom cijelog života naradili. Mi radimo isključivo popravke s kožom, ne radimo nove cipele i kod nas nema sintetike. No znate, ljudi su ponosni i u svojoj bijedi, tako da nikada nismo osjetili da nas iskorištavaju. Više je njima neugodno kad im nešto darujemo besplatno iako to sami nikada ne bi tražili, nego što će nama nedostajati – govore supružnici koji su u braku već 45 godina. 

Popravljene cipele po koje se vlasnici nisu vratili godinama daruju u dobrotvorne svrhe. Svjesni su i da mnogi koji su dobili otkaz u kasnijim godinama teško pronalaze novi posao. - Zato smo predložili Zavodu za zapošljavanje i Obrtničkoj komori da takve nezaposlene kod nas školujemo za zanimanje postolara. No kako je birokracija spora, još nismo dobili odgovor - kažu. Nemaju mnogo, no sve su zaradili poštenim radom. 

Oboje rade iako su u mirovini

- Moj djed i otac bili su postolari, pa sam i ja izučio taj zanat. Postolarsku radionicu u Sisku imam već 26 godina, a pomaže mi supruga. U mirovini smo oboje, no županija nam je dopustila rad četiri sata na dan jer je riječ o deficitarnom zanimanju - kaže Željko.