Kad su svi mislili da je gubitkom noge u minskom polju izgubio sportske snove, Tomislav Zadro iz Vinkovaca sve je razuvjerio.

- Sport je preuzeo moj život, tvrdi Tomislav poručujući svim svojim stradalim prijateljima i suborcima da se nikad ne smiju predati te da moraju naći smisao unutar nastale situacije. Ovaj prijeratni odbojkaš nakon tri mjeseca oporavka od amputacije te još tri mjeseca rehabilitacije odlučio se vratiti u sport igranjem sjedeće odbojke.

Potom je nekoliko godina, kad se zaželio adrenalina, vozio Škoda Valvolina cup i doživio bezbroj spektakularnih izlijetanja na brdskim utrkama koje je vozio. U isto vrijeme kupio je i bicikl te s društvom otišao na skijanje u Italiju. Sve poslije toga je velika životna priča okrunjena sudjelovanjem na zimskim olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju 2002. godine, gdje je kao jedini hrvatski sportaš u slalomu osvojio 10. mjesto te u Pekingu, gdje je u biciklizmu u utrci na kronometar opet bio deseti.

- Izgubio sam nogu, ali nisam odustao od života. U stvari, rijetko se i prisjetim toga događaja. Ja sam živ, ali četvorica mojih prijatelja iz protudiverzantskog voda kasnije su poginuli u Bosanskoj Posavini. Bih li i ja bio među njima da nisam izgubio potkoljenicu u minskom polju između Jošina i Trbušanaca - pita se Tomislav, no ne dopušta da ga to slomi. Svojim primjerom radije prijateljima i kolegama daje poticaj i nadu.

Dobar trener za dobre rezultate

Za svoje sportske dosege kaže da “nisu za pamćenje”, ali dodaje da je vrlo dobar trener. Posebno je ponosan na hrvatskog paraolimpijca Marija Alilovića, koji je pod njegovim nadzorom u dvije godine treniranja postao svjetski prvak u biciklizmu.