Nakon što mu je u obnovi kuće poginuo najbolji i nerazdvojni prijatelj iz razreda Stjepan Vučković, Danijel je odlučio pridružiti se volonterima Studentskog katoličkog centra i pomagati im.

Prihvatili su me i s njima sam bio od jutra do mraka na svim mogućim poslovima koje možete zamisliti u obnovi sela, priča mladić. Roditelji su ga podržali u njegovoj namjeri.

- Kad mi je bio došao s tom idejom, samo sam ga upitao: ‘Sine, hoćeš li moći to izdržati?’. Znao sam da su poslovi na obnovi teški, a on nikada ništa slično nije radio. Nisam mu se suprotstavljao, jer sam sve prihvatio kao jednu veliku školu koju je on sam izabrao i koju mora proći - kaže Danijelov otac Franjo.

Među volonterima iz Hrvatske, bitno starijim od njega, Danijel je dobio nadimak. Nakon što su u jednoj kući otkrili leglo miševa, prozvali su ga – Miško. Dobro, taj dan je bio zadužen i za razvoženje šute tačkama pa su svako njegovo guranje pratili uzvikom iz popularnog filma “Ko to tamo peva” – “Vozi Miško”! Danijel je oko osam sati napuštao kuću s plastičnom zdjelicom i žlicom u vrećici i odlazio na posao. Vraćao se oko 21 sat. I tako mjesec i pol.

- I danas ti isti volonteri dolaze vikendom pomažući u obnovi, a ja sam uz njih. Znate, ima ona izreka koja kaže: ‘Želiš li da ti život bude lijep, učini ga lijepim drugima’! Toga sam se držao. Ponosan sam što sam tako sebi učinio život lijepim i boljim - zaključio je nesebični Danijel.

Kad se radi sa srcem, sve je puno lakše

Danijela je teško podnio smrt svojeg najboljeg prijatelja Stjepana Vučkovića. On je u prvim danima obnove stradao od udisanja otrovnih plinova u podrumu svoje kuće koju je pomagao što prije osposobiti za život. Zato je Danijel odlučio pomoći drugima.