Kuću Marice Dujić (89) iz Razvođa kraj Drniša udario je grom. Zapalio se krov, dok je teško pokretna starica drijemala u prizemlju čekajući da joj susjedi donesu kruh i mlijeko. - Krenuo sam niže u selo po kruh i mlijeko, kad sam u nosu osjetio miris paljevine. Nisam mogao znati da se zapalila kuća, ali neposredno prije toga čuo sam grom i vidio da je nestalo struje. Ubrzo sam vidio da gori Maričina kuća, priča Josip Dujić Žitar.

- Znala sam da kuća gori, ali nisam mogla stati na noge. Već sam zbog dima teško disala i mislila sam da je gotovo, kad eto moga Josipa. Uzeo me u naručje i izašao van. Posjeo me na kauč i krenuo spašavati što se spasiti dalo

- ispričala nam je Marica koja se još uvijek svega sjeća kao da je bilo jučer. I danas, gotovo godinu dana nakon herojskog čina, Josip je siguran da bi opet učinio isto.

- Nije to ništa. To bi učinio bilo tko da se našao na mom mjestu

- skroman je Josip. Kaže da je iz vatre nije vadio zbog nagrade ni zbog priznanja, nego zbog ljudskog poriva.

- Da ga nije bilo blizu, ne bih bila živa. Vatra bi me progutala i nitko za to ne bi ni znao

- rekla nam je Marica koju smo posjetili u oklajskom domu za stare i nemoćne, gdje sada živi.

DOBAR SUSJED ZLATA VRIJEDI, POGOTOVO KAD JE SELO PUSTO

Život je bio težak, ali vodili smo računa jedni o drugima. Tako je i sada, kada je selo opustjelo. Bez mene ondje je ostalo samo šestero ljudi. Čitav svoj život sam mogla računati na svog dobrog susjeda. To se nije promijenilo ni sada, kaže Marica Dujić.