Bilo je oko 13.30 sati. Vozio je autobus pun srednjoškolaca iz Nove Gradiške prema posavskom selu Davor, udaljenom 30-ak kilometara. Neki su se smijali, neki gledali kroz prozor. Na pustom dijelu ceste, između sela Orubica i Bodovaljci, djeca su se uznemirila. Primijetila su opor miris, kao da netko pali i gasi šibice.

- Vikali su mi da su osjetili miris paljevine. Pogledao sam u retrovizor i vidio dim koji je dolazio iz stražnjeg dijela autobusa. Brzo sam stao te otvorio prednja i stražnja vrata - priča Mato Ivanković (51), vozač autobusa iz Davora.

U tom trenu znao je da ne smije paničariti. Mirno im je rekao da uzmu školske torbe i bez guranja izađu iz autobusa. Nakon toga krenuo je pogledati o čemu je riječ.

- Čim sam podigao poklopac motora, iz njega su suknuli dim i plameni jezik. Pokušao sam ga ugasiti aparatom za gašenje požara, no čim bi prestao prskati, vatra bi svaki put ponovno izbila. Vatra je bila nezaustavljiva. Dok sam gasio plamen na motoru, vatra se proširila preko električnih instalacija kroz pod autobusa. Plamen i dim izbili su na komandnoj ploči. Za samo nekoliko sekundi čitava je unutrašnjost autobusa bila ispunjena gustim dimom pa više nisam mogao ući u autobus. Izgorjele su mi sve stvari, dokumenti, putovnica i novac, ali fućkaš to. Važno je samo da sam u posljednji trenutak, dok ih elektronika nije zablokirala, uspio otvoriti vrata i da je svih 50-ero djece stiglo na vrijeme izaći.

- Sreća da sam djeci rekao da se odmaknu, jer samo nekoliko trenutaka poslije uz stravičan se prasak rasprsnulo veliko vjetrobransko staklo. Komadi stakla sasuli su se po meni. Shvatio sam da se moram maknuti. Tada su već eksplodirali spremnici, a zatim su uslijedile eksplozije guma. Sve je tutnjalo kao da padaju granate - prisjeća se događaja Mato, koji već 31 godinu radi ovaj posao i nema namjeru prestati.

Za samo nekoliko minuta prošle veljače vatra je u prah i pepeo pretvorila 15 metara dugačak autobus koji je imao 70 sjedala.