Ležao je u jarku na vrhu brda u polusnu. Bio je prestrašen, zbunjen, pun krpelja i blatnjav. Na sebi je imao zeleno-bijeli pulover, a na nogama čarape jer je putem izgubio cipelice.

- Polako sam mu prišao, a srce mi je brže kucalo. Nisam znao kako se ponašati - prisjeća se Josip Granić (24) iz Gorske službe spašavanja Karlovac.

On je 10. siječnja ove godine, gotovo cijeli dan od nestanka, javio da je pronašao malog Branka Aleksića iz Deževaca kraj Požege. Roditeljima Damiru (30) i Stani (23) potekle su suze.

- Pitao sam ga zašto je bježao, ali on me samo gledao umornim očima i šutio - kaže Josip.

Branko se te srijede igrao kod bake Ljerke, a ona ga je poslala roditeljima, koji žive 30-ak metara od njene kuće. Ali čim je baka zatvorila vrata, trogodišnjak se vratio igrati u dvorište. Roditelji su primijetili da dugo ne dolazi kući, a kad su provjerili s bakom, shvatili su da nitko ne zna gdje je. Odmah su pretražili obje kuće i dvorište. Nije ga bilo. Tražili su ga seljani, vatrogasci, pripadnici interventne postrojbe policije, vojnici i lovci. Mrak koji se spuštao otežavao im je posao. U pomoć su pozvali i 40 članova Gorske službe spašavanja iz Karlovca jer su imali pse tragače obučene za akcije spašavanja. Tako i Josip Granić, koji je doveo škotskog ovčara Hosana.

- Tražili smo do 4 ujutro. Prešli smo svaki kutak šume - kaže Granić, oko kojeg se cijelo vrijeme, u radijusu od 50 metara, vrzmao njegov Hosan.

Kad su ga našli, utoplili su ga i dali mu vodu, čaj i čokoladu, kojoj se osobito razveselio. Tek kad je ugledao mamu i tatu, Branko je počeo plakati.

- Neću više ići u šumu - izustio je trogodišnjak.

Nakon što su ga pregledali, liječnici su ustanovili kako je dječaka spasilo to što je cijelo vrijeme hodao. Mama Stana se danas ne želi prisjećati izleta svog sinčića.