U predvečerje 30. kolovoza 2007. zaplakala je cijela Hrvatska. Naizgled bezazleni požar na otoku Kornat odnio je šest života, a još se sedam vatrogasaca u bolnicama nastavilo boriti za život. Kornatska strava narednih je tjedana bila kobna za još šest vatrogasaca, mahom mladih ljudi. Dvanaest poginulih naši su najveći heroji. Zaslužili su vječnu počast i sjećanje. A mi smo tu da ih nikad ne zaboravimo. Dino Klarić, Ivan Marinović, Ivica Crvelin i Marinko Knežević poginuli su kao pripadnici Javne vatrogasne postrojbe Šibenik. Marko Stančić, Ante Crvelin, Tomislav Crvelin i Josip Lučić bili su članovi Dobrovoljnog vatrogasnog društva Tisno. Gabrijel Skočić, Hrvoje Strikoman, Karlo Ševerdija i Ante Juričev Mikulin pripadali su Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Vodice. Tragedija čije razmjere nitko nije mogao naslutiti počela je oko 12.30 sati, kad je na otoku Kornat buknuo požar. Vrlo brzo prema otoku su krenuli kanader i helikopter, a već iza 14 sati kanader je počeo gasiti požar. U pomoć su helikopterom stigli vatrogasci iz Šibenika, Tisnog i Vodica. Iskrcala su se ukupno 22 vatrogasca, a razdvojili su se u dvije skupine. Oko 17 sati vjetar se naglo okrenuo i vatra je zahvatila 13 gasitelja. Odmah su poginuli šestorica, a ostali su teško opečeni ležali na obroncima otoka. Strava koju su iza 20 sati zatekli spasioci bila je neopisiva. Svjedočili su kako ništa tako strašno nikad nisu vidjeli. Stradali gasitelji isprva su prebačeni u zadarsku i splitsku bolnicu, a sljedećeg dana i u zagrebačke bolnice. U Kliničku bolnicu Dubrava smješteni su Marinko Knežević i Josip Lučić s opeklinama od drugog do četvrtog stupnja. Ante Crvelin, Tomislav Crvelin i Karlo Ševerdija došli su u Kliniku za traumatologiju s opeklinama drugog i trećeg stupnja. Skrb o Anti Juričevu Mikulinu i Frani Lučiću preuzeli su liječnici Kliničke bolnice Split, a obojica su imali opekline trećeg stupnja. Svih sedmorica vatrogasaca bili su u iznimno teškom stanju, a većini je opeklinama bilo zahvaćeno više od 60 posto tijela. Imali su i sindrom opeklinskog šoka, koji uzrokuje niz poremećaja na vitalnim organima. I dok su se priključeni na respiratore borili da prežive, za njih su molile njihove obitelji i cijela Hrvatska. Svi su se molili da tragediji bude kraj. No tuga se nastavila gomilati. U traumatološkoj bolnici 1. rujna umro je Ante Crvelin, sedma žrtva. Njegov otac Ivica dva dana ranije položio je život na Kornatu. Neutješna Ajka Crvelin u samo dva dana izgubila je supruga i sina. Nakon 48 sati, 3. rujna, Kornat je uzeo još jednu žrtvu, osmu po redu. Tomislav Crvelin umro je u Klinici za traumatologiju. Nakon samo dva dana i deveti život nepovratno odlazi. Mladi Josip Lučić gubi bitku u KB-u Dubrava. Za njim 6. rujna odlaze 10. i 11. žrtva, Marinko Knežević i Karlo Ševerdija, pa se sve molitve usmjeravaju ka Splitu, gdje su u bolnici ležali Ante Juričev Mikulin i Frane Lučić. Deset dana kasnije, 16. rujna, i Ante je otišao. Ostao je samo Frane, koji je kao 13. izborio život. A u Tisnom i Vodicama ostao je neizbrisiv okus tuge, koju će osjećati i buduće generacije. Osmjesi vedrih i hrabrih momaka ostali su zapečaćeni na brojnim obiteljskim fotografijama iz nekih sretnih vremena, kad su se kovali planovi za budućnost i živjele tipične mladenačke epizode. Tisno, Šibenik i Vodice nikad nisu imali toliko sprovoda kao tih dana u rujnu.