Da je u tom trenutku razmišljao, vjerojatno ne bi skočio u ledeno more. No baš u takvim situacijama čovjek ne razmišlja.

- Čujte, morao sam spasiti čovjeka, to je jedino što mi je u tom trenutku bilo važno. Nisam mogao gledati kako umire - govori nam kapetan Zvonimir Oštrić (67) iz Splita.

On je u ožujku prošle godine, 70 milja od Port Saida, riskirajući vlastiti život, skočio s broda “Searose G” u olujno more prepuno nafte kako bi spasio život brodolomca. Manji brod pod malteškom zastavom jedne je noći prošle godine udario u nešto i potonuo u roku od 15 minuta.

- Posada mog broda primila je poziv u pomoć četiri sata nakon događaja. Morali smo promijeniti kurs i kad smo stigli, već je bilo brodova i svi su tragali za unesrećenima. Jedan je brod uspio pronaći splav s brodolomcima i privući ga. Bili su goli, crni od nafte, mnogi su direktno iz kreveta skakali u splav. Previše su iznemogli, pokušali su se popeti, no na žalost pali su u more. Splav se ponovno našla u mraku, izgubili smo ih, u tim uvjetima, zbog vjetra i valova bilo ih je izuzetno teško spasiti - priča Oštrić.

- Ugledali smo ih oko 7.30. Nije bilo lako zaustaviti brod u takvom nevremenu, ali spustili smo mrežu. Sedmoricu smo izvukli, a dva Rusa su ostala. Čuli smo stravičan krik i vidjeli da kroz nos jednoga od njih izlazi pjena, a onda se umirio i ostao plutati na površini kao da je mrtav. Tada više nisam mogao gledati to i skočio sam. Uspio sam ga dohvatiti, vezati konopom oko struka, a moji su ga kolege povukli gore. Okupali smo ih, nahranili, napili i dali im odjeću. Zvali su nas anđelima. Kolege su me nakon toga začuđeno gledali, ipak sam ja bio najstariji na brodu. Na brodu koji je potonuo bilo je 15 članova posade, mi smo ih spasili osam, drugi brod troje, a četvoricu nikad nisu našli.