Bilo je to 23. svibnja ove godine. Slušali smo predavanje o opasnostima od mina, kad se začula snažna eksplozija. Znali smo da se priprema poligon za praktični dio obuke o prepoznavanju mina, pa nitko u učionici gotovo da i nije reagirao na zvuk detonacije. Ipak, s obzirom na to da sam se u Domovinskom ratu naslušao raznih eksplozija, zvuk mi se nije učinio baš kao kad eksplodira školska mina. Na žalost, bio sam u pravu, počet će dr. Damir Milinović (42) iz Splita, bojnik Hrvatske vojske, priču o svome hrabrom činu spašavanja trojice ranjenika na obuci UN-ovih mirovnih promatrača u Szolnoku, mađarskom gradu udaljenom 100-tinjak kilometara od Budimpešte.

- Budući da mi je zvuk detonacije bio sumnjiv, krenuo sam prema prozoru da vidim što se točno dogodilo, a u istom trenutku u učionicu je ušao direktor tečaja i pozvao me da krenem za njim. Bilo je jasno da je nešto krenulo po zlu. Bez dvoumljenja sam otrčao do poligona. Nitko se nije usuđivao ući u minsko polje. Pitao sam je li sigurno, i iako nisam dobio potvrdan odgovor, ušao sam u ograđeni prostor gdje su beživotno ležala tri ranjenika. Za mnom su krenuli i instruktor iz Njemačke te još jedan mađarski časnik - sjeća se dr. Milinović svoje reakcije, zbog koje su mu mnoge kolege poslije čestitali, ali i govorili "stvarno si lud, mogao si i sam stradati".

- Dvojica ranjenika bili su nedaleko jedan od drugog, a treći je bio deset metara dalje. Imali su mnogo prostrijelnih rana po cijelom tijelu i jako su krvarili. Učinio sam sve što sam mogao, zaustavio krvarenje, previo rane i pripremio ih za transport u bolnicu. Svi smo iz minskog polja izišli točno onim koracima kojima smo u njega i ušli. Na žalost, jedan od trojice ranjenika za koji je sat podlegnuo ranama, i to na operacijskom stolu - kaže dr. Milinović, danas zapovjednik voda sanitetske potpore u 336. sanitetskoj satniji Hrvatske ratne mornarice, smještene u splitskoj Lori.

Iako brižan suprug te otac 9-godišnje Lucije i 3-godišnjeg Ante, dr. Milinović kaže da o pogibelji kojoj se izložio nije razmišljao niti sekunde.

- Tijekom Domovinskog rata znao sam se naći u sličnim situacijama, i to iskustvo mi je pomoglo da im pružim pomoć - tvrdi dr. Milinović.

Na njegovu inicijativu sudionici obuke UN-a posadili su zeleni javor u znak sjećanja na poginuloga kolegu. - Nesreća nas je potresla, ali i podsjetila da se ovakve stvari događaju i kad misliš da znaš sve o minama - kaže dr. Milinović, koji se HV-u pridružio još kao apsolvent zagrebačkoga Medicinskog fakulteta, u ljeto 1991. Nakon završetka tečaja general Janos Isaszegi uručio je dr. Milinoviću 2. lipnja, u ime mađarske vlade, visoko vojno odličje "Srebrnu zvijezdu" za iskazanu hrabrost. O njegovu pothvatu pisale su i mađarske novine.

ZAHVALAN SUPRUZI RENATI I DJECI

Planiram otići na Cipar ili u Obalu Bjelokosti. Svjestan sam da mirovne misije nisu nimalo bezopasne, ali prošao sam brojne tečajeve u zemlji i inozemstvu koji će mi dobro doći u daljnjoj karijeri, kaže dr. Milinović koji ovih dana treba predati magistarski rad na splitskome Ekonomskom fakultetu. Najveću zahvalnost iskazuje djeci i supruzi Renati.

- Ona me ne viđa mjesecima i podnosi veliki teret mog angažmana - kaže.