Taj vrući kolovoški dan u uvali Lovrečina u Postirama na Braču naizgled se ni po čemu nije razlikovao od ostalih dana lanjskog odmora ministra obrane Berislava Rončevića (46). No dijelom je obogatio ministrovu biografiju, jer je spasio život 19-godišnjeg Slovaka, a osam mjeseci kasnije, ove godine u travnju, primio i nagradu slovačkog Ministarstva obrane. Nakon kupanja, s djecom Anom (17), Lucijom (12), Martom (8) i Mislavom (7) ostao se igrati u plićaku, dok ih je supruga Vlatka promatrala s obale. U jednom je trenutku nastalo komešanje i ministar Rončević primijetio je da svi nešto gledaju na pučini.

- Vidio sam nekoga kako stoji kraj tijela koje pluta na površini vode. Odmah sam došao do njega i beživotno tijelo smo izvukli na obalu. Počeo sam ga reanimirati. Pumpao sam i pumpao... Ne mogu reći koliko je dugo trajalo, ali meni je bilo beskonačno dugo. I tako bezbroj puta, sve do trenutka dok pod rukom nisam osjetio otkucaj. I onda još, još, još... Kad je bacio prvu vodu, rekao sam mu: 'E, nećeš mi sad umrijeti!' i nastavio. Bit će da sam mu izlomio rebra, ali važno da je ostao živ - prisjeća se Rončević.

- Došla je Hitna i otišli smo na ručak koji je prekinuo policajac. Došao je uzeti moju izjavu. Saznao sam da je mladić vojnik iz Bratislave koji je s prijateljima na ljetovanju. Netom je završio srednju obrtničku školu. Skočio je s malog pristaništa i lupio glavom o kamen. Slomio je vratni pršljen i brzo je prebačen u Zagreb, gdje su ga operirali i transportirali u Slovačku - priča Rončević i dodaje da su prognoze liječnika bile kako mladić više nikad neće moći hodati.

Ljetni odmor je završio, ministar se s obitelji vratio kući i obavezama, ali je čitavo vrijeme mislio na Mareka Randjaka. Ni od slovačkog vojnog izaslanika, koji mu je slučajno došao u posjet, nije uspio dobiti odgovor. Jedini šturi odgovor koji je dobio bio je "dobro."

- Bio sam uvjeren da je ostao nepokretan. Negdje u veljači ponovno su došli i pitali me mogu li me nominirati za nagradu Ministarstva obrane Slovačke "Vojno djelo 2005." u kategoriji spašavanja ljudskog života. Saznao sam da me predložio upravo moj Marek i pristao, no opet nisam dobio odgovor što je s tim dečkom. Uputili smo se u Bratislavu i atmosfera je u kazalištu, gdje se priredba održavala, bila nabita emocijama. Nagrade se dodjeljuju u četiri kategorije, a u kategoriji prije moje jedna je postrojba poklonila računalo teško hendikepiranom djetetu koje nema ruke, ima deformirane noge i radi na kompjuteru nožnim palcima. Oči su mi bile pune suza kad sam vidio to dijete koje su tamo doveli - govori Rončević.

No najdirljiviji trenutak koji nikad neće zaboraviti je kad je ugledao Mareka kako mu se, stojeći na obje noge, dolazi zahvaliti.

- Iako mu stisak nije bio čvrst, zagrlio me, odgovarao bistro, ali korak mu je još bio nesiguran. Rekao mi je: 'Hvala što ste me spasili', a kad je to rekla njegova majka, opet nisam mogao suspregnuti emocije - kaže Rončević.

Nakon dugog razmišljanja što bi Mareku mogao pokloniti, Rončević, inspiriran očekivanjima hrvatske nogometne reprezentacije uoči Svjetskog prvenstva u Njemačkoj, odlučio se za dres. Svi su, kaže, poludjeli od sreće kad su vidjeli crveno-bijele kockice, a Marek dao čvrsto obećanje da će na SP-u navijati za Hrvatsku.